Svaki put kada se potegne prijetnja da bi moglo biti rata, prosto možete golim okom vidjeti surovu političku manipulaciju sa ljudima u BiH. I svim traumama koje rat za njih znači.
Ne postoji ništa romantično u sjećanjima na rat. Ne postoji jednako tako ništa veličanstveno vezano za rat. Žrtve sada izgledaju samo kao imena ispisana na pločama koje su iste, mrtve, hladne i tuđe. Svako od tih imena je bio živ čovjek, dijete, nečija porodica, nekome bitan. Nemojte zamišljati da su to vaša braća, sestre, djeca, roditelji. Samo se prisjetite da su bili živi a rat je to promijenio. Čak ni tada ne možete pojmiti sav užas rata, ako ga niste vidjeli ili doživjeli. To ne čini privilegovanim one koji jesu na pijetet ili razumijevanje, nipošto. To ih samo čini onima koji potpuno drugačije pamte ispisane ploče po trgovima, memorijalnim centrima, ulicama. Pamtićemo žive slike rata dok su živi njihovi svjedoci. Sve blijedi sa vremenom, sjećanja odlaze sa ljudima, a na nama je da spašavamo ono što nam je bitno da se pamti. O pločama, ratu, ljudima.
I onda se tako olako, iz udobnosti politike, preko usta prevali rat. Zbog zastava, zbog imena, zbog očuvanja vlastitog statusa, zbog najrazličitijih banalnosti koji sumorni život prosječnog građanina i građanke ove zemlje ne čini ničim ni boljim ni lakšim ni kvalitetnijim. Samo nas gurne dublje u naše depresije, netrpeljivosti, podjele. I strahove.
Ja bih rekla da moj svaki dan ne odredi sjećanje na rat. A ipak se osjete posljedice 90tih svugdje, jer, za početak, ni ovaj grad, ni ova država, ni ovi ljudi ne bi bili kakvi jesu danas da nije bilo rata. Nedavno pogledah video o stradalima u redu za vodu u Sarajevu. Kao da je bilo ne jučer, nego danas. Tačno mogu da se sjetim kako zrak smrdi poslije eksplozije granate. I kako izgleda i miriše memljivi podrum. I kako svjetlo svijeće izgleda sumorno u punoj prostoriji ljudi koji se prave da žive dok je vani potpuno ludilo. Meni rat ima nekako metalni okus. Tako bih rekla, metalni.
Najužasniji zvuk ikada je zvuk sirene. Mi jesmo „pregažena generacija“, kako piše Faruk Šehić.
Na školskoj crno-bijeloj fotografiji cijeli moj ratni razred izgleda izbezumljeno. Premršavo, u prerasloj odjeći, sa nekim čudnim osmjesima. To sam primijetila tek nekoliko godina poslije rata. Tako nestvarno a tako lako se vrate mirisi, okusi, zvukovi rata – nakon dvadeset godina ‘normalnog’ života. I onda neko smatra da je uredu prijetiti ratom.
To je valjda jedino, osim nacionalizma kao takvog, što je ostalo za ljude ovdje. Hoćete da ispitujete ustavnost naziva „Republika Srpska“? Da pokažete da možete biti jednaki političkim igrama RS-a? Uslovljavate prisustvo zastavom entiteta u državnom parlamentu i imate militarističku paradu za neustavni dan entiteta? Da pokažete kako se možete inatiti onima u federalnom dijelu? A da za promjenu pokušate otkloniti diskriminaciju u Ustavu, primijeniti odluke Evropskog suda za ljudska prava, procesuirati krivična djela, raditi na eliminaciji korupcije, eto bar nešto za one koji vas godinama biraju? Jer nacionalizam na kraju dana neće prehraniti, obući, obrazovati ili skloniti različite ubice sa ulica. Možda to tek počinje biti jasno – nacionalizam neće nestati, ali sasvim sigurno neće više biti dovoljan.
Evo jedno teorijsko pitanje – šta kada se ljudi prestanu bojati rata? Na čemu će se zasnivati politike BiH?
Mislim da rata, bar u nekom vremenu koje možemo percipirati, neće biti. Ne isplati se, nikome. A rat, htjeli to priznati ili ne, živimo svakodnevno. Više od toga nam ne treba.
Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.
