Nikada više! Ta moralna lekcija izgovorena je u svijetu mnogo puta, kao i danas, no ipak znamo da to nije točno. Jedno je sigurno da ‘never’ i ‘again’ u jednoj rečenici o Europi i svijetu ne mogu stajati ni nakon 78 godina kada je okončan najmonstruozniji čin u ljudskoj historiji. Na današnji dan, 27. siječnja 1945. godine, Crvena armija Sovjetskog saveza je oslobodila najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj. Prema najnovijim istraživanjima profesora Yisraela Gutmana i dr. Roberta Rozetta u ‘Enciklopediji Holokausta’ procjena je da je ubijeno između 5.59 i 5.86 miliona Židova u Holokaustu.
Jedna cijela nacija izgubila je svoj glas u nauci, kulturi, književnosti, muzici, ali prije svega, izgubili su svoje dostojanstvo, identitet i svoj glas.
Jedna od tadašnjih velikih sila i saveznika je okončala zlo – Sovjetski savez. Danas na tlu te bivše države, Rusija i njihovi čelnici, zasigurno, nisu izgovarali ‘never again’ dok su prvi projektili ubijali nevine civile ukrajinskog naroda u prošloj godini. Vjerojatno su ovu floskulu izgovarali i u Ruandi, i Srebrenici, i Vukovaru, i Argentini?
No, vratimo se na period 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Nakon Prvog svjetskog rata, Velika ekonomska kriza ili poznatije kao Velika depresija bila je vrhunac ljudske nemoći i očaja u Europi. U tom post-ratnom periodu ekonomski, društveni i politički problemi zaokupili su i Weimarsku Republiku (teritorij današnje Njemačke).
Stupanjem Adolfa Hitlera, tada neshvaćenog i neuspjelog umjetnika, u politički svijet i usponom Nacionalsocijalističke stranke u 1933. godini – antisemitizam, te rasizam i nacionalizam – postaju glavne ideologije nakon uspostave nacističkog Trećeg Reicha. Pozadina nastalog totalitarizma i fašizma, smatrana je svojevrsnim egzodusom iz krize. Nažalost, taj egzodus se ogledao u dehumanizaciji drugih i drugačijih. Svi su bili na meti. I djeca, i muškarci i žene. Odnosno, svi oni koji nisu bili takozvane arijevske, to jest, njemačke krvi, smatrani su državnim odmetnicima. Pored Židova, ubijani su i Romi, LGBT+ osobe, osobe s mentalnim oboljenjima, katolici i ljudi slavenskog porijekla.
Ova propaganda je bila vrlo precizno i jasno isplanirana, kao politički instrument jer su Židovi smatrani tada kao „opasna“ i manje vrijedna nacija. Židovi su na svaki mogući način bili izbačeni iz javnog života u Trećem Reichu.
Godine 1938. dogodila se organizirana kampanja pod vodstvom Schutzstaffel (SS) vojske, poznatija kao Kristalna noć, koja je uključivala uništavanje sinagoga, masovna uhićenja, uništavanje i pljačku poduzeća u vlasništvu Židova, te nametanje nošenja traka sa Davidovom zvijezdom na ruci. Nakon što je Židovima bilo sve otuđeno, premješteni su u geto, odnosno najsiromašnija naselja u kojima su bili pod stalnim nadzorom, tjerani na iznimno težak rad i bili su odsječeni od ostatka svijeta. Nakon 1941. godine i napada Njemačke na Sovjetski savez, sa tim događajem, počinju i masovna ubojstva Židova, iako su i u periodu od 1933 do 1941. godine bili ubijani Židovi na najbrutalnije načine. U vagonima vozova su bili odvezeni i muškarci, i žene i djeca, prema koncentracionim logorima – ravno u smrt. Jedni od koncentracionih logora su Sobibor, Treblinka, Majdanek, a najozloglašeniji i najveći bio je Auschwitz-Birkenau. Kako kaže Eddy de Wind u svojoj knjizi Posljednja stanica Auschwitz: „Iznad ulaza, geslo koncentracijskog logora u slovima od kovana željeza. Poticajno, ali zlokobno: ‘ARBEIT MACHT FREI’. Poticaj, koji je trebao djelovati smirujuće na beskrajne gomile koje su tuda ulazile. Tuda i kroz mnoge takve ulaze drugdje u Njemačku. No to je bila samo iluzija, jer ovaj ulaz nije bio ništa drugo do vrata pakla iznad kojih je umjesto ‘Rad oslobađa’ trebalo stajati – Napustite svaku nadu, vi koji ulazite.“
Godine 1942. je tek izašla vijest na BBC-u da postoje koncentracioni logori u Trećem Reichu, ali Roosevelt i Churchill su samo dali upozorenje Njemačkoj, jer su bili svjesni da će tek završetkom rata, završiti i tortura nad Židovima. Znali su da bi bombardiranjem tih logora, učinili još veću katastrofu zbog prisutnosti plina i Židova u blizini. Da li je i tada u Europi postojao određeni cinizam i licemjerje prema žrtvama u ratu, kao što je postojao i postoji danas u rusko-ukrajinskom sukobu ili je Holokaust imao i neku drugu dodatnu pozadinu, ostaje na historičarima da saznaju zašto nije veći broj Židova bio spašen.
Nažalost, i danas postoji oni koji Holokaust, kao i sve druge genocide, žele negirati, iskriviti ili suzbijati utvrđene činjenice iz javnog diskursa. Yad Vashem, memorijalni centar o Holokaustu iz Jeruzalema, jedan je od provjerenih izvora u kojem možete saznati sve potrebne informacije iz perioda 1933-1945. godine.
Svim pripadnicima židovske zajednice je naročito bolan današnji datum jer evocira na jedan mračan europski period popraćen neopisivim emocijama, ali s kojima se možemo konsolidirati zbog proteklih dešavanja na Balkanu. Naročito je bitno spomenuti da je i na prostorima bivše Jugoslavije, točnije u Jasenovcu, koncentracionom logoru (u današnjoj Hrvatskoj) ubijen veliki broj Židova, ali i drugih naroda kao što su Romi i Srbi.
Ipak, postoje i pozitivne vijesti, koje upravo dolaze iz naše domovine, a koje govore o Holokaustu. ForumZFD sa partnerima PCRC i EIHR je objavio nastavni priručnik „Holokaust&Mir“ koji je od sada dio zvaničnog nastavnog plana i programa Kantonu Sarajevo od 2023/2024. Osim toga, održan je i prvi trening za 100 nastavnika i nastavnica o ovoj temi u navedenom kantonu. Primjer iz Kantona Sarajeva treba biti uzor cijeloj Bosni i Hercegovini, a ne samo nekolicini kantona kako bismo izgradili put pomirenja i društva bez isključivosti, političkih pritisaka i nacionalističkih retorika.
U nadi da će ovakvi priručnici postati moralna obaveza svakog čovjeka, te da se zlo kakvo i jeste bio Holokaust više nikome ne ponovi, ostat ću optimističan da će jednoga dana biti objavljen i uvršten u nastavni program – priručnik – koji će demistificirati i objektivno raščlaniti ratne sukobe 90-ih godina na Balkanu. Na današnji Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta iskažemo pijetet, u bilo kojem obliku, prema svim žrtvama nacističkih i fašističkih ideologija.
Matija Krivošić, PR praktičar i freelance novinar. Prvostupnik odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Stalni dopisnik na multimedijalnoj platformi Balkan Diskurs i dopisnik na portalu zamisli.ba. Aktivista i feminist, a u domenu njegovog istraživanja su politika, post-konfliktne teme, rodni spolni stereotipi, te kulturološki konstrukti.
