S dvadesetak aktivista organizacija za ljudska prava iz Hrvatske u siječnju ove godine bio sam u Ahmićima (BiH) a potom smo odali počast i žrtvama u Trusini (BiH). U Ahmićima su nas toplo primili, a poruka mještana glasila je: „Hrabri ste što ste došli ovamo. Zahvaljujemo vam što dijelite našu bol.“ Posebno nas se je dojmila poruka u Trusini gdje je predsjednica udruge žrtava izjavila: „Sve su žrtve jednako važne, ma iz kojeg naroda. Svaka majka jednako kuka.“
Četvrt je stoljeća od zločina u Ahmićima (BiH). U tom srednjobosanskom selu Četvrta bojna Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane i „Jokeri“, jedinica za posebne namjene navedene policije, ujutro 16. travnja 1993. godine ubili su 116 bošnjačkih civila, od kojih 32 žene i 11 djece (najmanje je imalo samo tri mjeseca).
Dva sata nakon zločina u Ahmićima, vojnici Armije BiH, iz jedinice Zulfikar, usmrtili su 15 civila i sedmoricu vojnika hrvatske etničke pripadnosti u selu Trusini kraj Konjica (BiH). Izvjesni počinitelji zločina u Ahmićima i Trusini, ponajprije zapovjednici, osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne, a pojedini od njih u zatvor su dospjeli tek nakon dugotrajnog skrivanja u kojem su imali logističku i druge vrste pomoći državnih organa.
Zločinci iz Ahmića od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) neko su se vrijeme skrivali u Hrvatskoj, uz pomoć vlasti tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Neposredni počinitelji tog ratnog zločina – Paško Ljubičić, Vlado Ćosić, Ante Slišković i Tomo Vlajić – pod lažnim su identitetom živjeli u predgrađima hrvatskih gradova Zagreba i Zadra. Akciju spašavanja zločinaca iz Ahmića vodio je Markica Rebić, tadašnji šef vojne obavještajne službe Hrvatske vojske.
Kako je u svom tekstu u „Večernjem listu“ naglasio ugledni hrvatski sociolog i moj suputnik na spomenutom putovanju, Dražen Lalić (autor istraživanja „Suočavanje s prošlošću – Stavovi i mišljenja aktera i javnosti u poraću“), reflektirajući se na proživljeno: «Za posjeta Ahmićima osjećao sam se iznutra posebno uznemirenim. Već sam na licu mjesta shvatio osnovni razlog svog nemira: zločine u tom selu počinili su muškarci iz mog naroda; činjenica da su iz druge države ne mijenja tu okolnost».
Kako je naglasio kolega Lalić, neovisno o tome što je „zločinac uvijek samo pojedinac … I opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži (Karl Jaspers).“ Stvari ipak nisu tako jednostavne i tu dolazimo do onoga što u procesima suočavanja s prošlošću smatram izuzetno važnim, a to je da „iako svi ljudi iz određenog naroda nisu krivi zbog zločina koji su počinjeni u njihovo ime, ne trebaju se spram toga ni osjećati sasvim nedužnima.“ Tu naravno prije svega mislim da takav vid pročišćenja treba očekivati od vodećih pripadnika pojedinog naroda.
Hrvatskom narodu, neovisno u Hrvatskoj ili BiH, nedostaje političara koji bi prihvatili spomenuti humani i racionalni zahtjev kako su u ime spomenutog naroda 90-ih počinjeni brojni teški zločini u ratovima na području bivše Jugoslavije. To je posebno bilo vidljivo proteklih godina i to naročito u situacijama kada je UN-ov Haški tribunal donosio presude temeljem individualne kaznene odgovornosti, neovisno o tome jesu li one bile osuđujuće ili oslobađajuće za tzv. „naše dečke“.
Posljednja presuda na spomenutom ad hoc UN-ovom tribunalu u predmetu Prlić i dr.[1], gdje sam se i osobno našao u sudnici prilikom izricanja presude, pokazala je upravo kroz tragični čin ispijanja otrova jednog od osuđenika za ratne zločine kako i dalje na ovim prostorima živimo u kulturi u kojoj je važnije fanatično dokazivati svoju „istinu“ i herojstvo nego voditi računa o svojim bližnjima, onima koji te vole, pa i onima koji ti vjeruju. Taj tragični čin pojedinca nažalost uskratio je i same žrtve za pravdu. Kako je upozorio Mile Lasić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“ krajem prosinca prošle godine „haška presuda Hrvatima iz BiH, opterećena tragičnim činom samoubojstva generala Praljka poslužit će i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja unutar sve tri nacije u BiH, što znači da će se na sve strane zaboravljati i dalje na žrtve, a veličati odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot selektivnoj kulturi sjećanja, koja je suštinski svjesno odnjegovan zaborav, istinska kritična kultura sjećanja podrazumijeva u prvom redu stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protiv humanitarnog prava u naše ime.“ Dodao je i da „oplakujemo samo svoje žrtve i slavimo samo svoje heroje, koji su u pravilu u očima onih drugih i trećih tek puki krvnici.“
Spomenuta presuda u predmetu Prlić i dr. i dalje je predmet spora u hrvatskoj javnosti iako je više nego jasna. Žalbeno vijeće potvrdilo je najvažnije zaključke prvostupanjske presude o međunarodnom karakteru rata u BiH zbog sudjelovanja Hrvatske koja je, kako je zaključeno, „putem HVO imala stvarnu vlast u pojedinim općinama.“ Također je potvrđeno da su cilj udruženog zločinačkog pothvata s optuženima dijelili i predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski dužnosnici, kao i da je u pojedinim općinama „vladalo stanje okupacije.“
Umjesto žaljenja i ovog smo puta dobili reakcije nekih od najodgovornijih političara u Hrvatskoj i BiH koji negiraju sudski utvrđene činjenice, gdje se u potpunosti zaboravilo na žrtve, iako su one više nego ikad prije vrlo jasno naglašavale kako je spomenuta presuda prije svega odgovornost osuđenih pojedinaca i tadašnjeg političkog vrha Republike Hrvatske, a ne hrvatskog naroda. Još jednom u ime kolektiva se nije suočavalo, već su se pripadnici vlastitog naroda, osuđeni ratni zločinci, viktimizirali i to u kolektivnom naricanju nad sudbinom hrvatskog naroda koji navodno u obrambenom ratu nije mogao počiniti zločine. Kao što smo vidjeli i na primjeru Srbije, u predmetu Mladić i nekim drugima, političari nažalost i dalje čitave narode poistovjećuju s ratnim zločincima, što je nedopustivo i sramotno.
I dalje nitko ne mari što činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. Nije krivnja tribunala što se tim izvorima danas malo ili uopće ne koristi i što javnost u regiji, ili one koji oblikuju svijest javnosti, zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka – presuda o krivnji ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pritom se zanemaruje sve ono što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku uz puno poštovanje prava optuženih.
Nažalost, u Hrvatskoj sve to skupa ide jako teško. U lipnju 2014. g. aktivisti za ljudska prava pozvali su građane Zagreba na mirni prosvjed ispred Zagrebačke katedrale pod nazivom „Stajanje u znak sjećanja na žrtve ratnog zločina počinjenog u selu Ahmići“.
Naime, tih je dana Dario Kordić[2], koji nje pravomoćno osuđen za ratne zločine, između ostalih i u Ahmićima, došao u Hrvatsku nakon odslužene 2/3 zatvorske kazne. U Zagrebačkoj zračnoj luci biskupi Katoličke crkve u Hrvatskoj dočekali su ga kao heroja, a u Zagrebačkoj je katedrali održana misa za čovjeka koji je pred Haškim tribunalom osuđen za masakr nad civilima u Ahmićima.
Kako zaključuje kolega Lalić, na djelu je u Hrvatskoj, a nije bolje ni u drugim ex-Yu zemljama (osobito u Srbiji koja je započela ratove u zemljama bivše Jugoslavije) i dalje paradoks prema kojem se „izvjesni intelektualci, mirovni aktivisti civilnog društva, teolozi, novinari i drugi koji ni na koji način nisu bili uključeni u nasilje osjećaju odgovornima za grubo nasilje i kršenje ljudskih prava, dok oni koji su zločine počinili ili su politički ili moralno odgovorni za ta nedjela poriču da su ‘s naše strane’ uopće počinjeni ili ih pokušavaju opravdati te glorificiraju zločince.“
S druge strane, hrvatsko se pravosuđe još uvijek suočava s velikim brojem neprocesuiranih ratnih zločina. Od 490 evidentiranih zločina nepoznati su počinitelji za njih 169. Kako vrijeme bude prolazilo, postat će sve teže istraživati zločine počinjene ranih 90-ih, materijalnih dokaza bit će sve manje, kao i preživjelih žrtava i svjedoka. U svojim ranijim godišnjim izvještajima Documenta je upozoravala na zamor žrtava i svjedoka, koji iskazuju tijekom višekratnih davanja iskaza tijekom kaznenih postupaka. U velikom broju predmeta pripadnici srpskih postrojbi nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske te im se sudi u odsutnosti, što ukazuje na potrebu poboljšanja regionalne suradnje. Trend suđenja u odsutnosti predstavlja par koraka unazad u praksi suđenja za ratne zločine sa aspekta poštivanje načela pravičnog suđenja.
Godinama izostaje sveobuhvatni zakonski okvir koji bi garantirao status i pravo na reparaciju svim civilnim žrtvama rata. Također, nije pokrenut niti proces ratifikacije Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka kao niti Zakon o osobama nestalima u Domovinskom ratu. Ovaj pravni vakuum obiteljima više od 1600 žrtava onemogućeno je priznavanje patnje i pravo na reparaciju.
Nekoliko predmeta Haškog suda, kojima su obuhvaćeni zločini počinjeni u Republici Hrvatskoj, nije pospješilo procese suočavanja s prošlošću i zauzimanje kritičkog osvrta na vlastite zločine niti potaknulo hrvatsko pravosuđe da na temelju pravomoćno utvrđenih činjenica o počinjenim zločinima pokrene kaznene postupke. Prvostupanjskom presudom (Ivan Čermak) i pravomoćnom presudom od 16. studenoga 2012. oslobođeni su krivnje Ante Gotovina i Mladen Markač, a MKSJ je u nastavak kaznenog progona za nedvojbeno počinjena kaznena djela ostavio pravosuđu u Hrvatskoj. Nadležna državna odvjetništva podigla su tek tri optužnice, dok su hrvatski sudovi do sada donijeli dvije pravomoćne presude za ratne zločine.
Kao što je u jednoj od publikacija Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, organizacije za ljudska prava u kojoj djelujem već cijelo jedno desetljeće i koja se bavi procesuiranjem ratnih zločina, istaknuo Mirko Klarin, osnivač haške novinske agencije SENSE, tužiteljstva u regiji su od Haaga naslijedila dosjee stotina, ako ne i tisuća, osumnjičenih koji su u protekla dva desetljeća bili pod istragom tribunalova tužiteljstva, ali su propušteni kroz njegovu mrežu, predviđenu samo za krupne ribe. Ratni zločini ne zastarijevaju i sve donedavno smo u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i drugim zemljama imali suđenja optuženima za ratne zločine iz Drugog svjetskog rata. Nema razloga da tako, u idućim desetljećima, ne bude i u regiji.
Eugen Jakovčić / Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Eugen JAKOVČIĆ, novinar i aktivist Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. / Osnovao je i niz godina vodio medijski projekt CENZURA iz Splita. Tijekom tog razdoblja realizirao je više od 400 televizijskih intervjua i emisija. Dobitnik je novinarske nagrade HND-ova Foruma 21 za najbolje uređenu televizijsku emisiju. Kao aktivist i novinar godinama prati teme vezane uz nasljeđe rata, zaštitu ljudskih prava i slobodu medija. Od 2009. godine radi kao medijski koordinator u Documenti, sudjeluje u brojnim hrvatskim i regionalnim inicijativama civilnog društva u vezi suočavanja s prošlošću i zaštite ljudskih prava, realizira neke od ključnih Documentinih kampanja u vezi prava civilnih žrtava rata.______________________________________________________________________
[1] http://www.icty.org/x/cases/prlic/cis/en/cis_prlic_al_en.pdf
[2] http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/cis/en/cis_kordic_cerkez_en.pdf
