Bila su takva vremena – strah, bezvlašće, uništavanje. Sakrila sam Tita u podrum. Da nisam, uništili bi ga ili  istopili. Ne znaš šta je gore.

Ovo su parafrazirane rečenice (osim autentične o statui: „Sakrila sam Tita“) osobe posvećene radu u gradskom muzeju malog bh grada, o dešavanjima 1992/93. Harizmatična i hrabra, osvojila je studente koji su došli u sklopu istraživanja u njen muzej. Slušajući je, na prvu sam osjetila navalu optimizma i sreće. Na drugu sam već postajala umorna i bijesna u isto vrijeme, od gotovo nikakvog  pomaka u narativu od onog iz ‘92. o kojem je govorila.

Ako je vrijeme rata ono u kojem sve postaje moguće i dozvoljeno, kakvo je onda ovo vrijeme mira? Tito je izašao iz podruma, ali se i dalje suočavamo sa sistematskim uništavanjem i nebrigom  o spomenicima antifašizmu u BiH. Polomljeni, zapušteni, dislocirani, reinterpretirani, obezglavljeni, ukradeni… Partiza, ‘najraskošnije djelo moje graditeljske mladosti’, kako Partizansko groblje u Mostaru opisuje Bogdan Bogdanović, je mjesto na kojem su složeni slojevi mostarskih bijesova, revizionizama, nasilnih upisivanja novih (‘iskonskijih’) identiteta, silovito nadilazeći fragilne pokušaje očuvanja (spašavanje je ovdje prejaka i nerealno ambiciozna riječ, imajući u vidu stanje spomenika). Između brutalnog uništavanja i još brutalnijeg zapuštanja akro-nekropole, provlači se i gotovo nečujna tendencija nevidljivosti, nestajanja sa mape grada i iz sjećanja – prilaz Partizanskom groblju je obrastao podivljalom vegetacijom, gotovo utopljen i neprimjetan u mostarskom zelenilu. Jednako fizičkom utapanju vrlo slično je i ono memorijsko. Potisnemo li dovoljno duboko, da li će i ono otići u podrum iz kojeg, u ovom slučaju i sa drugačijom intencijom, neće biti izlaska? U svome istraživačkom  radu o Partizanskom groblju u Mostaru, ovaj bivši grad mrtvih suprostavljam bivšem gradu živih, pokušavajući odgonetnuti – kako smo se civilizacijski, ljudski, emotivno toliko strmoglavili i kada (i kako) je antifašizam postao prosta riječ? U trenutku kada se iz identitetske konstrukcije briše zajednička historija i zatiru spomenici kao oprostorena sjećanja? Ili u trenutku formiranja zvaničnog objašnjenja da je preskupo održavati (ovakav) spomenik?

U odnosu na ‘ono vrijeme’ ludila, za koje smo vjerovali da nekada mora prestati i da ćemo svi izaći iz vlastitih podruma, ne vidim naznake za sadašnje, poslijeratno (jeste, 21 godinu nakon), ludilo. Kako stvari stoje – u sjećanjima, i javnim prostorima koje zauzimaju, treba napraviti mjesta za ‘bitnija’, ‘novija’ sjećanja. Vještački stvorena kompetitivnost između dva historijski zasebna perioda, u nastojanju prekrajanja i reinterpretacija, dovode često do suludo uproštene logike ili – ili. Poput one: ili se skrivaš ili tražiš. Tako, ili si protiv ‘crvenih’ ili si protiv ‘naših’. Sredine obično nema, a nesvrstane niko više ne broji. Kako god, tu analogija sa dječijom igrom završava i počinje vrijeme za ozbiljno promišljanje o tome da li ćemo opet morati u podrume.

Obrnimo igru. Potražimo. Koji spomenici i memorijali su oko nas? Kakva sjećanja nose? Šta komemoriraju? Koliko poznajemo zapravo spomenike pored kojih svakodnevno prolazimo? Možemo li razviti vlastiti odnos prema spomeniku? I kakav? Šta znači grafit „Tito vampir“ na Partizanskoj nekropoli? Zašto su polomljene nadgrobne ploče? Zašto, uopšte, imamo spomenike? Sve me više opsjeda Bogdanovićevo razmišljanje da bi svijet bio bolji bez spomenika, ovakvih kakvi se grade, jer prosto nismo sposobni graditi spomenike koji bi predstavljali ‘povijest pameti, ideja, senzacija a ne povijest nadjačavanja’. Nema više njegovih kontemplativnih poigravanja, a sve što bi nam moglo ostati jesu scenografski prikazi, puki predmeti u javnom prostoru, lišeni emotivne vrijednosti.

Iako mi je namjera bila fokusirati ovaj tekst na refleksije o neželjenim spomenicima iz neželjene prošlosti, ne mogu se oteti dojmu da destrukcija neupitno ima i druge ciljeve osim ovih ‘viših’. Često su spomenici u BiH meta vrlo prizemnih motiva u ovotekstovnoj igri skrivača. Pitam se primjerice, gdje li se uopšte krije Isak Samokovlija, bista ukradena iz centra Sarajeva 2016.godine? I gdje se kriju još Vojo Dimitrijević i Antun Branko Šimić? Bojim se, a policija nema informacije, da za njih nema podruma. Njih su, vrlo vjerovatno, ipak istopili. Što pak, vratimo se onim ‘višim ciljevima’, nije slučaj sa Vladom Šegrtom, Savom Kovačevićem, Dragicom Pravicom u Trebinju. Čini se da živimo u vremenu „ko se nije skrio, uništen je bio“. I tako, u vrijeme demokratije, prava, sloboda, skrivanje postaje sigurna opcija. Ne samo dugoročno gledano i ne u budućnosti, već vrlo sada, bojim se da kao društvo gubimo u igri skrivača. Ipak, brojite do deset, možda (ne želim prestati vjerovati u to) se prestanemo skrivati.

Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.