Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac, danas slobodno šeta ulicama i propagira etnonacionalistički narativ. Nedavni snimak koji je došao do javnosti prikazuje Kordića u slavlju koji navodi „je sve vrijedilo“ i „kako bi sve ponovio“. Takva izjava dokaz je da nema pokajanja za učinjene ratne zločine. Ne znamo samo kako je vrijedilo. Podsjetnika radi, Kordić je osuđen od strane Haškog tribunala na 25 godina zatvora zbog odgovornosti između ostalih za ratne zločine, od kojih je napoznatiji javnosti onaj u selu Ahmići, nedaleko od Viteza. Nakon dvije trećine odslužene kazne, pušten je na slobodu. No, ta sloboda očito ima svoju daljnju misiju i viziju, a to je širenje istog narativa iz 90-ih.
Kordić nije jedini primjer osuđenog ratnog zločinca, koji, kada se vrati u svoju lokalnu zajednicu, biva slavljen kao heroj i dočekan od strane najveće nacionalističke političke elite, pogotovo za vrijeme izbora. To je ustaljen proces etnonacionalističkih političara koji u ratnim zločincima vide heroje i svjesni su da su im oni odlična karta za širenje političkih ciljeva i narativa koji isključuje druge narode. Nažalost, kako izgleda, nećemo skoro vidjeti iskreno kajanje ratnih zločinaca, javno priznanje i traženje oprosta te propagiranje mirovne politike, upravo zato što po izlasku iz zatvora oni ne mijenjaju krug ljudi, ali očito ni namjeru svojeg djelovanja iz ratnih dana, jer je ona duboko ukorijenjena u njima. Kajanje je širok pojam koji je potrebno dokazati pozitivnim djelovanjem u društvu nakon izlaska iz zatvora. Proces rehabilitacije za osuđene ratne zločince očito nije dovoljno snažan, no prije svega smatram da je za njih prvenstveno potrebna repatrijacija jer ne osjećaju Bosnu i Hercegovinu svojom državom, samim tim što su htjeli uništiti njenu multikulturalnost 90-ih i sadašnjim propagandnim porukama koje utiču na daljnje podjele i ističu samo jedan narod.
Kada govorimo o Kordiću, on bi kao netko tko je završio teologiju na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, trebao biti odličan primjer mirovnjaka i ratnog zločinca koji se pokajao za svoja nedjela, no suprotno tome, on je u vjerskom aparatu vidio alat za privlačenje mase, prvenstveno u Hercegovini i srednjoj Bosni gdje je najviše Hrvata katoličke vjeroispovijedi. Drugi razlog je u tome što politika nacionalizma ne može funkcionirati bez vjere. No, nekoga tko je dopustio da nedužni civili stradaju samo zato što nose drugačije ime, ne može ni vjera „oprati“. Važno je da ovakve snimke i govori postanu viralni kako bi građani i građanke bili/e svjesni opasnosti koju takvi govori donose, pogotovo za mlađe generacije. I važno je takve govore osuditi.
Ono što je bitno je da su nevladine organizacije i udruženja žrtava rata, bili glasni protiv ovakvih narativa jer oni mogu utjecati na mlađe generacije koje nemaju razvijeno kritičko mišljenje, ali i na proces izgradnje mira općenito. Osim civilnog sektora, bitno je da i institucije reagiraju na ovakve loše poruke, a jedan od pozitivnih koraka je da je Tužilaštvo BiH formiralo predmet protiv osuđenog ratnog zločinca Kordića. Potrebno je da huškački narativi iz proteklog rata u BiH ne budu prisutni u trenutnom javnom diskursu, a kažnjavanje je jedan od načina kako ga suzbiti. Mlađe generacije trebaju svjedočiti pozitivnim primjerima u društvu i načinu reagiranja na pogrešne narative koji pozivaju u sukob, jer su nas oni doveli do podjela, govora mržnje i diskriminacije. To je ono o čemu trebaju učiti kako bi sutra bili promicatelji mirovnih vrijednosti i poruka.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
