Foto: Imrana Kapetanović

Posmatrajući postratno, tranzicijsko i postranzicijsko kretanje bosanskohercegovačkog društva, danas se, sa gotovo trodecenijskom distancom od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, stiče neporeciv dojam da je ono suštinski nepostojeće, nemoguće i po svim parametrima društvo poraza. Otuda se često čini da je stanje u Bosni i Hercegovini bilo neuporedivo zdravije u prvim godinama neposredno poslije završetka rata, nego je to slučaj sada. Kao da su u tom periodu sve one aveti devedesetih, sada samo perfidnije maskirane u troličju „čuvara“ etnikuma, odnijele iznova potpunu prevagu, sprečavajući svaku mogućnost postizanja društvene normalnosti na onoj razini koja je neophodna za optimalno funkcionisanje i razvoj u skladu sa planetarnim kretanjima.

Dok su se one progresivne snage koje su morale nositi poslijeratni razvoj i obnovu devastiranog međuetničkog povjerenja i na stvarnim suočavanjem i iskrenom pomirenju graditi budućnost, u kojoj neće biti prostora da nam se tragedija iznova ponovi, ili brutalno istjerane iz tih procesa, ili su se usljed višegodišnjeg sudaranja sa uvijek istim zidom nacionalističke betoniranosti stanja, postojanje tri paralelna kompradorska paradruštva od kojih se svako jedino trudi biti usuprot preostala dva, umorile od borbe i potražile svoju sreću negdje drugo.

 Iz tog razloga, zemlja koju nastanjujemo danas izgleda i napušteno i zapušteno, kao provincijalizirano čistilište koje neprestano visi o tankom koncu koji može svakog trenutka biti prekinut. Tako postavljena situacija (uz prešutno odobravanje nekih drugih regionalnih i svjetskih aktera) stvorila je cijelu jednu kastu koja kao jedinu svoju svrhu ima održavanje stanja nemogućeg društva, na čemu pojedinci profitiraju, a gro građanstva se slama pod pritiscima haosa i opšte nesređenosti, što direktno osujećuje svaki pokušaj da se inicira neka nova, drugačija paradigma koja bi vodila ka rješenju nekih ključnih pitanja, koje jesu nosive grede opstanka Bosne i Hercegovine.

Jer, ako težimo ka zajednici koja uspješno, u ratom i zločinima opterećenoj kulturu, integrira različite identitetske obrasce u jednu funkcionalnu i zdravu opstojnost zajedništva, onda nam ni jedna otežavajuća okolnost, ma kako se činila nesavladivom, ne bi smjela biti alibi da bar ne pokušamo, da damo sve od sebe što je moguće da se nešto pomjeri sa mrtve tačke, jer to je pitanje naše odgovornosti prema budućim generacijama. I zanemariti je znači popločati put do pakla, ostaviti pandorinu kutiju nacionalizma i dalje vatrenom i sa krvavim zubima. Umjesto da pokušamo dokinuti, izboriti se za drugačiji poredak, mi već treću deceniju tavorimo kao antidruštvo, zapelo u nemogućnost i nečinjenje. Bez bilo kakve izvjesne naznake da se nešto može promijeniti.

Vrijeme pandemije, te neodnos koje su ovo društvo kao kolektiv i njegove rukovodeće strukture pokazale prema ovom globalnom izazovu (sve afere, izlaganje građana opasnosti i nezaštićenosti, ali i brutalne obmane i vrijeđanje zdravog razuma), tu je gorku spoznaju učinilo još vidljivijom. Sve kulise su pale, potemkinova sela naše etnonacionalističke basne raspršile su se, i postalo je jasno, i onome ko ne želi sagledati stvarnost onakvom kakva jeste, da ovdje ništa ne stoji na bilo kakvim čvrstim i stabilnim osnovama.  Od države bi, danas u 21. vijeku, bilo jedino logično očekivati da funkcioniše kao sistem usluga koji, zbog činjenice da joj plaćamo obilate poreze, u trenutku kada nismo u stanju da se samozaštitimo, reaguje i stvori optimalne uslove za našu egzistenciju, te odgovori efikasno i blagovremeno na probleme. U tome se, dojma sam, ogleda početak i kraja svakog domoljublja. Jer, antihumanistički je čin voljeti ono što nas, a ova država to radi već dugo, uništava i vodi iz katastrofe u katastrofu. Činjenica da građani ove zemlje još uvijek više poštuju političke kriptomitove, paljenja etničkih naroda bakljama straha od izbora do izbora, od brige za sigurnost i normalan život sebe i svojih porodica, specifična je patološka dijagnoza našeg mentalitetskog pada u šizofreniju političke religije strančarenja.

Drugim riječima, ako bismo stvari posmatrali još jedan stepen izoštrenije, te sagledali sve neuralgične tačke naših survavanja, jasno bi bilo da smo društvo paradoksa i apsurda, ono koje ne emancipira i ne kultiviše traumatizirano tkivo ratom rasturenog multikulturalizma i interkulturalizma, već ono što je rat izbrazdao produbljuje do razmjera provalija. Ono što je nekad bio ili je nakon stravičnog iskustva rata moralo imperativno biti društvo života, koje će sve učiniti da do stvarnog pomirenja, istine i iskrenosti dođe, ostalo je zarobljeno u ludačkoj košulji nezgrapne kovanice suživot, koja podrazumijeva trpljenje, netrpeljivost i sukob. Nikako progresivni potencijal koji bi vodio ka izlazu. Svi porazi koje je BiH u periodu postraća doživjela, svjedoče nam da je kraj rata za većinu značio samo mogućnost da u periodu mira pokušaju dokusuriti ovu zemlju i obesmišljavanjem svake drugačije mogućnosti dovedu do kraja projekat rastakanja BiH. Sve to djeluje posebno depresivno i dodatno obesmišljeno spoznajom da je većina građana ove zemlje odustala od nastojanja da se stvari promjene. Linijom manjeg otpora, egzistencijski uslovljeni ili strahom omađijani oni su pristali na nepotizam i laži koje vladajući nemilice proizvode kao svoje osnovno i jedino pogonsko gorivo. Izmrcvareni iznevjeravanjima oni su digli ruke od BiH, rade svakodnevno protiv nje, oponašajući nacionalistički stav da ovo nikada neće biti normalna zajednica i da se tu nema šta drugo učiniti nego ušančiti u etničke narative o „vijekovnoj mržnji“ koja ne dopušta drugačije poglede i mogućnosti.

Da je zaista postojala stvarna volja da se nakon rata ovo društvo usmjerava u pravcu jačanja njegovih suštinskih komponenti koje nas sve koji ovdje živimo upućuju jedne na druge, koje će biti postavljene na novoj iskrenosti, otvorenosti i edukaciji da je iskustvo rata ono što nikad ni po koju cijenu više ne smijemo sebi dozvoliti, onda bi sve oko nas bilo neuporedivo drugačije i jasnije. Posmatrajući Dejtonski mirovni sporazum kao ugovor koji je zaustavio krvoprolića, te ne sporeći njegovu važnost u tom procesu, ne može se a ne primjetiti da je on podbacio na definiranju onih potencijala koji su mogli voditi u svijest o nužnosti pronalaska nove i snažne pradigme za državu koja će ići ka naprijed i prevazići robovanje narativima koji su nas odveli u ambis. One paradigme koja bi uvažavala sva iskustva koja smo osjetili na svojoj koži, zbog velikih povijesnih pogrešaka iz prošlosti, te ponudila nešto što otvara prostor za prevazilaženje štete koja je nastala, ali i izraženost svijesti da moramo sve uraditi da nam se nešto kao što je rat i postojanje na trusnom tlu straha nema više prilike dogoditi. Ključni elementi za to bile su oblasti obrazovanja i kulture. Bilo je nužno na tom polju izgraditi, po svaku cijenu, sistem koji će emancipacijom, edukacijom i poticanjem propitivanja, sumnje i društvene odgovornosti omogućiti optimalne uslove za prevazilaženje i učenje iz grešaka. Opšte je poznato, ništa od toga mi nismo uradili. Uspostavili smo usuprot tome obrazovne i kulturne politike na etničkim osnovama, one su nastavile generirati narative devedesetih, dodatno udaljavati ljude jedne od drugih, stvarati ksenofobiju i isključivost, produbljivati predrasude i činiti društveni jaz toliko velikim da se ne dopusti da nikne ni labav most koji će voditi ka drugoj obali. Ka susretu sa drugim, jednakim nama i jednako poraženim kao mi. Obrazovne i kulturne politike, zbog svoje su specifičnosti i dalekosežnosti mogle biti inicijalna osnova za vraćanje povjerenja i snaženje svijesti o pogrešnosti sukoba i isključivosti. Ali, one su betonirale rasap i netrpeljivost, te producirale odsustvo normalnih kanala razmjene na nivou cijele ove zemlje. Regenerisanja zajedničkog života na postulatima poštovanja i otvorenosti prema svemu što doprinosi ljudskijoj egzistenciji. Otuda, mi danas imamo sve veće nepoznavanje, ne razmjenjujemo misli, znanje, naučna saznanja, umjetnička i kulturna poniranja u sebe, ona koja nas oplemenjuju i humaniziraju. Ili još jasnije, mi se ne čitamo, ne razgovaramo i ne raspravljamo na racionalnim osnovama, uz civilizirane argumente i uvažavanja onoga koji nam je nasuprot, što stvara nepopravljive greške koje bi nas ponovo mogle skupo koštati. 

Đorđe Krajišnik rođen je 1988. godine u Sarajevu. Studirao je književnost. Književni je kritičar, kolumnista i novinar dnevnog lista Oslobođenje i mjesečnog magazina Dani. Bio je učesnik niza seminara i treninga u okviru projekata civilnog društva, te pohađao Schools of Political Studies – Council of Europe u okviru Ljetnje škole demokratije u Strasbourgu 2009. godine. Već dvanaest godina radi u polju kulture, književnosti i novinarstva, sa ulogom kulturnog animatora, kritičara, kolumniste i novinara koji nastoji povezivati kulture na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Jugoslovenski kulturni prostor smatra svojim jedinim prirodnim habitusom u okviru kojeg nastoji djelovati i biti svojim radom prisutan u svim tim kulturama. Recenzirao je i uredio nekoliko knjiga. Objavio je knjigu poezij “zamisli zambezi iz riblje perspective” u izdanju izdavačke kuće Buybook.