Rat je sranje koje uništava ljudske živote i nakon dolaska mira. Ovu definiciju rata nećete naći ni u jednom udžbeniku na Balkanu. Balkanske istorije pune su naših veličanstvenih pobjeda i njihovih kukavičkih poraza, naših žrtava i njihovih ratnih zločinaca, njihove vojne nadmoći kojoj parira naša hrabrost i genijalnost. U našim istorijama možete pročitati koliko smo mi a koliko oni imali tenkova, topova, minobacača, ranjenih i poginulih. U našim istorijama pročitaćete ko su naši heroji, izdajnici, kukavice, dezerteri, ali teško da ćete naići na obične ljudske priče. Naše istorije su herojski muške i nema tu mnogo mjesta za žene, emocije, preispitivanja i nedoumice.

Sudbine malih ljudi u ratu najčešće su prepune straha, razočarenja, siromaštva, nepravde, bježanja, posrtanja, padova, nespavanja, gladi, hladnoće, PTSP-a, samoubistava, alkoholizma, ludila, suza, a to nije nešto o čemu se mnogo govori u našem društvu. Naravno, ti mali životi protkani su i nadom, borbom, odricanjem, hrabrošću, padanjem i ustajanjem, ali naše sudbine nisu teme na kojima država gradi svoje mitove.

Zato je ova izložba posebna, ali i opasna.

Posebna je jer nam dvadeset običnih žene pričaju svoje neobične životne priče. One su pobjednice iako su mnogo toga žrtvovale i izgubile. Pred nama su priče o ženama koje su se borile protiv svega što su proizvele četiri godine rata i 23 godine mira u Bosni i Hercegovini. One su se suprotstavljale ratu, nacionalizmu, patrijarhatu, kapitalizmu, nasilnicima, svojim strahovima… I za to su obično plaćale veoma visoku cijenu.

One su opasne jer nam pokazuju da smo najčešće ostavljeni i zaboravljeni od institucija sistema i prepušteni sami sebi, porodici i svojim prijateljima. One su opasne jer svaki Srbin, Hrvat, Bošnjak i Ostali u Bosni i Hercegovini može da razumije kroz šta su prolazile i kako su se osjećale Štefica, Anđa, Emina, Seida, Dubravka, Danka, Ifeta, Azra, Milena, Indira, Smilja, Dudija, Jasminka, Bojana, Rejha, Nada, Mara, Vildana, Edina i Suada. One su opasne jer njihove sudbine razaraju iluzije etničkih podjela, nacionalističkih fatamorgana i slatkorječivog patriotizma.

Ova izložba je opasna jer demistifikuje naše odbrambeno-oslobodilačke ratove. U njihovom ratu nema romantičnih smrti, uzvišenih ideala, čistote i čojstva. One govore o ratu koji je prljav, brutalan, okrutan i kriminalizovan. Njihove istorije prkose zvaničnim etnički podijeljenim istorijama u Bosni i Hercegovini.

Ova izložba nije samo posebna i opasna, već je i veoma hrabra.

Hrabra je iz više razloga. Sama ideja da se pokrene jedna ovakva izložba je hrabrost po sebi, jer kao što sam ranije kazao njom propitujete zvanične ratne istorije, našu ulogu u tim ratovima, pitanje naše autonomije i naše ljudskosti. Morate biti neizmjerno hrabri da biste ogolili svoj život pred publikom i ispričali ga u svom punom sjaju i jadu. Morate biti jednako hrabri da biste saslušali potresne sudbine žena i suočili se sa sopstvenim strahovima i dilemama.

Zbog toga je ova izložba važna jer nas na više nivoa suočava sa našom prošlošću, a na taj način i sa nama samima.

Ova izložba nije samo posebna, opasna i veoma hrabra, ona čitavo vrijeme slavi život, borbu i vrijednosti koje su danas duboko potisnute u nama.

Svaka od ovih žena je heroina koja je uspjela, i pored svih nedaća koje su je pratile, da nadiđe sredinu u kojoj je živjela, nakaradne ideologije koje su tada preovladavale, konformizam svojih prijatelja, poznanika i komšija, svakodnevne probleme s kojima se susretala, svoje strahove, da ne iznevjeri sebe i svoje pobjede. Njihove pobjede ne možete mjeriti novcem, stanovima, skupocjenom odjećom i nakitom, njihov uspjeh se ogleda u brizi za svoje najbliže, za žrtve nasilja, povratnice, žene koje su preživjele fizičke i psihičke traume u ratu, žene koje su digle svoj glas protiv nepravde i počele borbu za svoja prava.

Takve kakve jesu, ove žene su predstavljale opasnost za društvo u kojem su djelovale, a predstavljaju i danas, jer one se ne mire sa trenutnom situacijom u društvu i postaju njegova istinska alternativa. Njihov rad, njihov sistem vrijednosti i njihova hrabrost dokazuju da ovo društvo može i mora biti poštenije, pravednije, humanije, jednom riječju – bolje.

Kada ova izložba dođe u Banjaluku, posjetiću je sa svojom kćerkom, koja sada ima jedanaest godina. Prije svega da bismo odali priznanje ovim ženama, a potom da spozna jednu drugačiju stranu rata o kojoj neće moći učiti u školi. Ova izložba i ove žene pokazaće joj da je ravnopravna sa muškarcima, da postoje ljudi koji misle drugačije, da ne treba da se miri sa nepravdama i da postoje vrijednosti koje nadilaze nacije, države i pravo za koje se vrijedi boriti.

A to je nešto najvrednije što ova izložba i ovaj otac mogu ostaviti svojoj kćerki.