Spomenici kulture, kao tragovi ljudske historije i postojanja, oduvijek su privlačili pažnju kako svojim izgledom, tako i, ono mnogo važnije, svojim značajem na lokalitet na kojem se nalaze. Naravno, takvi spomenici podizani su za javno dobro i za njih mora postojati javni interes, kao i za njihovo očuvanje, jer se u najblažem obliku većinom radi o historijskom spomenicima. Na lokalitetu Zeničko-dobojskog kantona širok je obujam nacionalnih spomenika i spomenika kulture koji danas svjedoče na neka minula vremena, te svojim izgledom pružaju podatke o vremenu nastanka i postojanja. Kao graditeljske cjeline, koje se danas održavaju koliko-toliko u dobroj mjeri, najznačajnija je tvrđava Vranduk, pripada tipu brdskog utvrđenja i onom tipu građevina koje su unatoč prepravljanjima, još uvijek zadržale svoj izvorni oblik. Unutar zidina sačuvani su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda, koji su danas pohranjeni u Muzeju grada Zenice. U savremenom svijetu, kakvom živimo, sve manje se govori o problemu kulture pamćenja, budući da se sa usmenih predaja prešlo na modernizaciju, koja je glavni krivac zbog čega se ne pokazuje pretjerani interes za spomenike, koji nisu bez razloga podignuti. Kulturna baština danas uvjetovana je o tome da informacija gubi svoju afektivnu i pokretačku snagu. Međureligijska komunikacija i tradicija našeg naroda pretočena je u karakterističan primjer spomenika u blizini Zenice, na planini Smetovi, kojem se, svake godine, odaje počast, budući da se radi o poginulim partizanskim jedinicama II svjetskog rata. Na njemu su uklesana imena boraca, te ispod njih stihovi Izeta Sarajlića, kao pravi odraz kulture koja ne može biti zaboravljena: I ne pitaj jesu li se mogli vratiti, i ne pitaj je li se moglo natrag, dok je posljednji put, crven kao komunizam gorio horizont njihovih želja. Ovo je jedan od rijetkih slučajeva bilo kakve posjećenosti nekom spomeniku kulture u našem gradu, dok su neki od njih devastirani i uništeni, napušteni. Višedimenzionalni koncepti obuhvataju različite načine prenošenja sjećanja te predstavljaju mehanizme kroz koje kulturni sadržaju prodiru u društvenu svijest građana. Kultura sjećanja se definiše kroz komunikacijske i indentifikacijske procese, u kojima se glavna preokupacija postavlja na događaje, populacije i prostor na kojima se odvijala. Kroz takva sjećanja, nekada se nastojalo skupiti što veća zaliha simbola sjećanja, da bi danas određena društva mogla prepoznati sama sebe kroz materijalni dokaz u vidu spomenika. Kroz izučavanje o spomenicima Zenice, na taj način direktno doprinosimo proučavanju samog grada i njegove bogate historije, kao i socioloških utvrda koje nam nalažu da stvorimo pravu predodžbu o sebi i svome identitetu. Ultimativni moto je da ne smijemo zaboraviti ništa šta nam se dešavalo, ali već u startu smo izgubili smisao za javnim pamćenjem. Pamćenje, kao autonomni proces sukobljava se današnjem sjećanju, koje je uronjeno u složene nacionalne i klasne odnose koji nam nalažu šta i kako pamtiti. Na kraju, zaključak se nalaže da je na ovom prostoru, u zadnjih nekoliko decenija smanjen interes za javno dobro, za očuvanje kulture i tradicije, jer pozitivnih priča je mali broj i one se, većinom, svode na minimum interesovanja i očuvanja historije našeg naroda, dok svaki spomenik koliko god predstavljao nešto nevažno u našim očima, postaje svetinja u očima nekoga ko gleda sa strane i čita imena uklesana na pločama tih spomenika, kako u Zenici, tako i u cijeloj državi. Sa nestajanjem sjećanja, svakim danom sve više nestaje dio nas, u želji za prekomjernosti sjećanja, dovodimo se u zaborav.
Tekst je nastao kao rezultat obuke „Inkluzivna kultura sjećanja, temelj nezavisnog novinarstva“ koja je organizovana u Mostaru za novinarke i novinare u organizaciji portala tacno.net i forumZFD BiH.
Više o radionici na linku: https://www.tacno.net/rijec-mladih/odrzana-prva-radionica-za-novinare-u-mostaru/?fbclid=IwAR2ZHh7jSv9pyoCEc2wvE93v4TT6zdtvCfTdO3sW_gyI3k7IFGbRS2K61do
