Banjaluka, 18. decembar 2018. godine

Kraj je godine, sve aktivnosti privodimo kraju. Danas smo u kancelariji Dražana, Vildana i ja, opušteno pričamo o svemu što se dešavalo u BiH protekle godine. Bez obzira na sve aktivnosti koje smo organizovali i izbore u oktobru, najviše smo pričale o protestima grupe Pravda za Davida (PzD), koji već devet mjeseci bez prekida traju u Banjaluci kao revolt građana na neriješeno ubistvo dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića.  Vildana puna entuzijazma govori  meni i Dražani kako je uspjeh što su ove godine božićni market Zimzograd izmjestili sa Trga u park Dr Mladen Stojanović i što neće biti koncerta za doček na Trgu. Za nju je to početak pobjede građana i pravde nad korumpiranim, državnim, u ovom slučaju entitetskim aparatom, misli kako se sistem povlači jer je satjeran u ćošak.  U glavi mi zvone njene riječi: „Trg je slobodna teritorija, mic po mic počeli smo da se oslobađamo.“ Nije baš tako jednostavno nekome ko je mlad, bez iskustva u ovakvoj borbi i pun entuzijazma objasniti da se sistem ne povlači, da se oni ne boje nas građana, već da svaki naš izlazak na ulice i iskazivanja nezadovoljstva može samo nakratko da im poremeti planove i da poljulja njihove ušuškane pozicije. Ako zaista želimo da promijenimo ono što u ovoj državi ne valja, prvo moramo Bosnu i Hercegovinu da doživimo kao našu državu. Treba da shvatimo da u bh. državi ne žive samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i da samo oni mogu da imaju sva prava (koja su im u većini slučajeva uskraćena, ali o tome nemaju pojma jer su začarani sintagmom čarobnih riječi Vitalni nacionalni interes) već da ima i onih iz reda ostalih koji su za nas samo to ostali i nebitni, te da postoje i druge marginalizovane grupe. Nakon što osvijestimo ko smo to mi građani_ke BiH, treba da dođemo do tog nivoa samoorganizovanja i političke svijesti da se borimo za prava svih nas, bez da nas razlike među nama, ali i ego ne sputavaju u toj borbi. To se ne dešava preko noći, neće se desiti sad ili odmah izlaskom na ulice. To je proces koji se gradi i bojim se da će nam za to biti potrebno mnogo više vremena nego što i mi sami mislimo.

Isključila sam se iz razgovora, uzela sam šolju čaja i pogledala kroz prozor. Vidjela sam dedu u starom odijelu još iz doba socijalizma sa ponijem kome je sic sav od plastičnih kesa, kako prebire po kontejneru. Sa druge strane na parkingu Narodne skupštine Republike Srpske su luksuzna auta poslanika i policijsko obezbjeđenje sa dugim cijevima. To je naša realnost.

Dok i dalje zujim kroz prozor u glavi se ponovo vraćam na onu Vildaninu rečenicu o Trgu kao slobodnoj teritoriji. Uskoro će i obilježavanje 9. januara – Dana Republike, razmišljam i postavljam sebi pitanja kako će biti moguća parada i live prenos iste, ako je na Trgu Davidovo srce?  Šta ako građani iz grupe PzD u to vrijeme budu na Trgu sa podignutim pesnicama? Ok, biće obezbjeđenje neće im dopustiti da tu budu, možda neće biti okupljanje baš tada ili uopšte taj dan… Razmišljam… Muči me nešto, jer kao da fali neki dio…  Kao da nam svima izmiče nešto, ne mogu nam tek tako lako prepustiti  Trg…

Kozarska Dubica, 25. decembar 2018.

Na putu do frizerskog salona na radiju čujem vijest da je uhapšen Davor Dragičević. Znači počeli su, to je to, mislim u sebi. Sad samo treba vidjeti koje će sve mehanizme da upotrijebe protiv nas građana u borbi za istinu i pravdu i do koje mjere će da idu sa upotrebom sile. Bez interneta sam, ne mogu dočekati da dođem kući i vidim šta se dešava.

Čim sam upalila WiFi počele su da mi stižu notifikacije sa grupe, zajedničkih prepiski od prijatelja koji su u Banjaluci sa porukama i videima sa mjesta događaja, zatim poruke prijatelja_ca koji pitaju da li sam u Banjaluci i da li sam dobro. Palim TV, podne je, čekam dnevnik, istovremeno čitam članke na netu. Prebacila sam nakratko na RTRS, nakon nekoliko minuta režimske propagande i spinova prebacila sam na BN. Čiste Trg. Kako ovo sve liči a loš deja vu. Sjetila sam se riječi Milorada Dodika iz izborne kampanje o tome kako će počistiti Trg, ali i riječi svog profesora biologije koji je uvijek govorio najlakše ćeš uhvatiti učenike da prepisuju ako ih pustiš da se kao žabe opuste u bari, a onda ih kao zmija na brzinu zgrabiš. U ovom slučaju mi smo žabe, jer smo mislili da Trg neće ni biti počišćen pošto se to nije desilo odmah poslije izbora. Gledajući ove slike iz Banjaluke, kao da se vratila reinkranacija Banjaluke devedesetih.  Etničko čišćenje zamijenilo je čišćenje neistomišljenika sa Trga i građana_ki koji pružaju otpor diktaturi, crveni kombi zamijenile su dačije u kojima voze  građane lišene slobode u policijske stanice ili pritvor, ovaj put ne kao 90-ih u logore na Manjaču ili Omarsku. Banjalučkog dr Mengelu ovaj put  zamijenio je krnjeuški Pablo Eskobar, opremljen svim „igračkama“ za borbu protiv terorizma koje će prvo da isproba na svojim građanima učeći ih „pameti“ da ne treba na ulici, ali ni bilo gdje da traže svoja prava, da ne nasjedaju na podršku iz „političkog“ Sarajeva kome u cilju nije nikakva pravda i istina već samo destabilizacija i uništenje Republike Srpske. Treba nam se dati do znanja ko je zaista glavni „baja“, kome treba da se poklonimo kao faraonu.

Veoma podmuklo, ali strateški odlično izabran datum za čišćenje Trga i primjenu sile. Božić je. Ni jedna od institucija na bh. nivou ne radi, kao ni ambasade, ni OHR i OSCE.  Strane medijske agencije takođe ne rade. Nema nikoga da danas reaguje na ovo nasilje.

Na TV-u i društvenim mrežama sve vrvi od snimaka kako policija tuče stare osobe, žene i djecu i ostale građane, koji su bukvalno bez oružja goloruki mirno stajali na trgu i nisu pružali nikakav otpor. Tuku ih jer žele da naprave srce i zapale svijeće! Moj tata kao penzionisani krim inspektor komentariše kako je ovo što rade protiv zakona i kako na ovo nemaju pravo. Okrećem se prema njemu i govorim: „Koga briga za pravo i pravdu i poštenje, nisu svi kao ti! Misliš da nešto može ovo da zaustavi sad na trgu? Možda Bog (govorim iroično). Pa gdje je??!“ Emocije me savladavaju. Dok gledam iznova i iznova snimak, kako tuku baku sa unučetom, u glavi mi je fotka dječaka  11. jula 1995. iz Srebrenice kako drži svoga zeca u ruci i stoji sa drugim muškarcima koje spremaju za strijeljanje. Knedla mi je u grlu. Zatvaram se u sobi i plačem, ne pamtim kad sam zadnji put plakala.

Banjaluka, 26. decembar 2018.

Na putu do Banjaluke su policijski punktovi. Drugarica mi kaže da su njihov bus zaustavili dva puta i da su na nekom od narednih stajališta u bus ušla dva policajca i vozili se do Banjaluke. Naš bus nisu zaustaviljali. Ovi policijski punktovi podsjetili su me na ratne punktove, kada su nepoželjne ili bolje reći nepodobne putnike izvlačili iz autobusa i odvodili u logore. Ljudi u autobusu su prestravljeni, vozač je nervozan i stalno nešto psuje. Atmosfera je takva da se napetost može rezati makazama.

17.30 sati, Davidov Trg

Grad vrvi od policije. Građani se polako okupljaju na Trgu. Ispred NSRS, Palate predsjednika i Gradske uprave grada Banjaluka dva su prstena specijalne policije. Na Trgu je najviše policajaca iz Jedinice za podršku (JZP) i primjećujem da imaju nekakve drvene palice, kakve do sada nisam vidjela. Podsjećaju na metalne šipke. Policija ne dozvoljava bilo kakvo okupljanje na Trgu, građani ne odustaju. U jednom momentu jedan od policajaca specijalne jedinice se obraća građanima sa riječima da nikakvo okupljanje građana na Trgu nije dozvoljeno i da ukoliko se ne raziđu, primijeniće silu. Nisam mogla da vjerujem šta sam upravo čula, ali nisam bila iznenađena. Izrevoltirani građani, koji ni u jednom trenutku nisu pokazali nikakvu agresiju, bijes ili nasilje, odlučili su da krenu za Davorom, Davidovom rutom u noći nestanka. I dok je grupa građana krenula u protestnu šetnju, druga grupa građana je počela da se okuplja na trgu. Kako je vrijeme odmicalo, sve više i više građana je dolazilo na trg. Šetnja se završila mirno i bez incidenata, nova šetnja zakazana je za sutradan, a veliki skup za nedjelju 30. decembra. Juče su u Sarajevu organizovani protesti podrške građanima_kama Banjaluke. Okupljeni građani ispred zgrade OHR-a tražili su da Visoki predstavnik reaguje na nasilje koje se dešava u Banjaluci. Nakon 23 godine od završetka rata u BiH, možemo reći da smo počeli da razbijamo međuentitetski „berlinski zid“. Ubistva dvojice mladića Davida Dragičevića i Dženana Memića, u nama građanima_kama BiH su probudila empatiju i solidarnost, većina nas je konačno počela shvatati da nas i našu djecu sada ubijaju isti oni koji su to činili 90ih, ali ovaj put to čine u našim etnički čistim torovima. Pitam se, šta bi se desilo kada bismo konačno mi „posvađani“ iz dva entiteta počeli da pričamo o realnim problemima koji nas tište npr. o uništenoj industriji i privredi, nezaposlenosti, lošim uslovima rada, egzodusu stanovništva trbuhom za kruhom, lošem obrazovnom i zdravstvenom sistemu, visokoj stopi nepismenosti, lošoj infrastrukturi i sl. Znamo li mi kako žive oni tamo u onom drugom entitetu ili ostatku države koji nisu „naši“? Znamo li da i njihova djeca odlaze? Znamo li da se bore protiv hidroelektrana na Kruščici? Šta znamo o radnicima_cama fabrika koji protestuju zbog neisplaćenih doprinosa? Znamo li da ljudi umiru od gladi i da kopaju po kontejnerima da nešto pojedu? Znamo li da uopšte postoje?  Da znamo sve ovo, da li bismo podržali jedni druge u borbi za naša socioekonomska prava ili bi vitalni nacionalni interes, kao vladar gladnih usta i stomaka, bio jači od zdravog razuma kao i do sada?

Banjaluka, 28. decembar

Počeli su sa hapšenjem građana_ki koji su bili na trgu prethodnih dana, a koje su prepoznavali preko fotki na društvenim mrežama, medija ili policijske arhive snimaka. Ljude su tokom policijskog ispitivanja mučili, tukli i prisiljavali da potpišu određene iskaze. Na svu količinu nasilja koja se dešava proteklih dana u Banjaluci, međunarodna zajednica je samo iskazala duboku zabrinutost i rekla kako pomno prate dešavanja u Banjaluci. Divno! Znači više nemamo od koga da očekujemo pomoć da nas zaštiti, mada pitanje je da li smo ikada mogli  da računamo na ičiju pomoć. Što prije shvatimo da smo prepušteni sami sebi u ovoj borbi, to bolje za nas i još bolje ako uspijemo da se samoorganizujemo u ovom svemu.

Prag, 31. decembar 2018. godine

Osjetila sam olakšanje kada sam prešla slovenačku granicu. Bila sam teritorijalno daleko od BiH, ali sam i dalje mislila o onome šta se tamo dešava.  Hapšenja i policijska represija nad građanima su se nastavila. Poslije jučerašnjeg velikog skupa nestao je Davor Dragičević. Posljednji put je viđen opkoljen policijom u dvorištu Ferhadije. Dražana i ja gledamo snimke nasumičnog hapšenja građana i prebijanja istih od strane policije. Uhapšeni su i pretučeni i neki turisti iz Slovenije i Makedonije. Znate onaj osjećaj kada ste bespomoćni da bilo šta uradite i u stvari ne znate šta da uradite, e tako se osjećam trenutno, ne znam za Dražanu, ali vidim po njoj da ni ona nije bolje. Razmatramo opcije šta bi moglo da se desi Davoru. Razmišljamo o tome da ga je policija možda uhvatila i sada muči kao Davida, možda je uspio da im pobjegne, nadamo se da nije najgori scenario, mada ga ne isključujemo. Razmišljamo o tome šta će sada biti sa protestima i grupom Pravda za Davida. Ni na kraj pameti nam nije da se večeras čeka Nova godina.

Kozarska Dubica, 9. januar 2019. godine

Moram priznati da je ove godine mnogo manje zastava istaknuto na prozorima kuća. Ne znam da li je razlog tome što većina tih ljudi više ne živi ovdje ili znak nekog revolta. Mislim da je ovo prvo realnija opcija. Davora još uvijek nema, mada se javio video snimkom prije dva dana –  za Božić, da je živ. Okupljanja građana su nastavljena u dvorištu Hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci. Smiju samo da pale svijeće, bilo kakvo uzvikivanje Pravda za Davida! Ili dizanje stisnute pesnice u vazduh može da ih košta hapšenja. Opkoljeni su, naravno, policijom.

Čitam kod poznanice Nidžare status: Banja Luka čudna danas. Zastrašujeće i suludo. Ali, puno je ljudi došlo na proslavu. Baš puno, čini se na TV. Prošle sedmice su ovi koji defiluju tukli ove koji im sada mašu i plješću. Onda su im zabranili okupljanje i proteste i izbrisali slobodu govora. Ne razumijem ništa. Teško da ovaj fenomen zaboravljanja kod naših građana bilo ko može da objasni. Zaboravili su ili možda žele da potisnu u sebi šta se dešavalo protekle dvije nedjelje, a da li su zaboravili (ne)namjerno ili ne žele da se sjećaju i govore o Banjaluci 90ih. Tada su isti ovi koji su naredili da ih se bije na trgu, protjerivali, odvodili u logore i ubijali njihove komšije, pljačkali stanove i kuće građana čija etnička pripadnost u tom trenutku nije bila odgovarajuća, rušili vjerske objekte. Na posljetku znaju li šta slave 9. januara, čije je famozno obilježavanje i svečana vojna parada počela prije tri godine kao posljednji as iz rukava vladajućeg sistema za kupovinu socijalnog mira prije uvođenja batinjanja i diktature, jer su skoro svi aduti za bildanje nacionalizma ispucani (ili bar ja mislim da jesu).

Banjaluka, 30. januar 2018. godine

U tekstu Nezavisnih novina Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske izjavio je da MUP nije upotrijebio prekomjernu silu prilikom okupljanja grupe građana „Pravda za Davida“ na Trgu Krajine u Banjaluci. Ovo se i ranije moglo pročitati na društvenim mrežama i u medijima, valjda se vode onom Gebelsovom da sto puta ponovljena laž postaje istina. Pažnju mi je privukao dio teksta koji govori o tome da se ovo desilo u Americi, da bi policija imala pravo da puca na građane. Vrlo je kritično ovakvo poređenje olako parafrazirati sa Američkim zakonima i praksom, sa kojima nismo upoznati. Poruka koja se šalje ovom izjavom jasno ima za cilj da prestraši građane da ne izlaze na ulicu. Zanimljivo je da je MUP objavio identitet građana koji su „tukli“ policajca na Trgu, ali još uvijek nisu otkrili identitet policajaca koji su tukli građane. Kako više analiziram stanje u kojem živimo, sve me više podsjeća da živimo Orvelovu 1984. i Kafkin Proces… Već sutra ćemo zaboraviti šta nam se juče desilo. Čudna je ta naša amnezija, ali novi dan nova nafaka.

Milica Pralica, aktivistkinja i feministkinja rođena je u Bosanskoj Dubici 1991. godine. Diplomirala je 2015. godine novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od 2012. godine aktivno djeluje u Udruženju građana Oštra Nula, čija je predsjednica od 2017. godine.