Iako mladi iz Bosne i Hercegovine svakodnevno odlaze, oni koji ostaju moraju se suočiti sa svim poteškoćama s kojima su ih institucije i društvo ostavili da se snalaze. Nezaposlenost, nepostojanje perspektive, transgeneracijska trauma, neprilagođenost infrastrukture za osobe s invaliditetom ili manjak podrške za osobe koje se susreću s problemima mentalnog zdravlja samo su neki od svakodnevnih problema društva.

Kada se ovi, fizički i vidljivi problemi povežu s onim problemima koji su nevidljivi, ali ujedno i izvori tih problema, poput političke manipulacije, etničkih podjela, patrijarhalnih obrazaca kao i toksične muškosti, tada velik broj mladih izbjegava teme poput mirovnog obrazovanja jer im ona nije prioritet u profesionalnom rastu, jer ne razumiju svrhu ili, kako često navode, ne žele da se uključe u nešto što je trebalo postojati prije 27 godina tijekom njihovog formalnog obrazovanja. No, ta svrha se treba graditi postepeno jer mladi svoj identitet u početku grade na osnovu okoline, roditelja i lokalne zajednice. Često je želja za druženjem i odlazak u drugi grad prva motivacija za prijavu na neki mirovni kamp ili seminar.

Ono što je mene inspiriralo na početku znatno se promijenilo jer sam shvatila svrhu takvih edukacija i danas se pogled na njih pretvorio u moj životni poziv. Od 2017. godine propitujem svoj identitet i mijenjam ga, a to su potaknule mirovne edukacije. Kroz ovaj period do danas sam se susretala s mladima koji prisustvuju na jednoj od takvih edukacije i ne mijenjaju svoj odnos prema drugima. Postoje mladi koji se zovu aktivistima/cama, a nakon mirovnog treninga nastavljaju praviti selekciju kod odnosa prema žrtvama stradanja ili i dalje naglašavajući svoj etnički identitet kao neku karakteristiku superiornosti nad drugim narodom. To na kraju može opet izazvati tenzije između mladih. Ovo sve dokazuje da edukacije ponekad nemaju veliku moć i da ne mogu utjecati na sve mlade, već na pojedince/ke. Nažalost, ponekad je utjecaj okoline jači od edukacije zbog pritiska i potvrde uključenosti od određene grupe ljudi. Upravo je ulaganje u pojedince/ke jedno od rješenja za čitav društveni sustav u pogledu napretka mirovnih politika.

Nedavno sam slušala podcast o tome kako osobe postaju ambasadori/ce u Bosni i Hercegovini i razočarala sam se kada sam saznala da je biti ambasador/ica u principu jednako biti blizak određenoj političkoj opciji ili biti dio Ministarstva za vanjske poslove, što je nemoguće za jednu mladu osobu koja se bavi mirovnim aktivizmom, a koju kao društvo zasigurno trebamo izabrati da bude promotor bh. mirovnih vrijednosti i dosadašnjih aktivnosti u drugoj državi. Zapitala sam se kako jedna mlada osoba koja se bavi mirovnim radom i politikama, ima kvalitetno formalno i neformalno obrazovanje i potrebno iskustvo može postati ambasador/ica? Sjetila sam se toliko osoba koje zagovaraju mirovni aktivizam u društvu ili položaj marginaliziranih osoba u društvu, koje su zagovaratelji/ce promjena na društvenim mrežama i na terenu i koji/e vjerojatno neće nikada dobiti tu poziciju. Zapitala sam se tko nas predstavlja u drugim državama i na koji način? Neke ambasade BiH u drugim državama nemaju ni službenu stranicu. Ti ljudi su nevidljivi, oni ne smatraju da trebaju biti vidljivi, kamoli da djeluju na aktivistički način. Ne mora svaki ambasador/ica biti orijentiran na mirovni rad, ali smatram da sliku i vrijednosti mirovnog rada moramo širiti prema drugima i da takve osobe trebaju imati kvalitetan i drugačiji pristup rada.

Također, ne mora osoba koja djeluje na mirovnički način se nužno baviti nevladinim sektorom ili mirovnim edukacijama. To dokazuje nagrada za moralnu hrabrost Centra za postkonfliktna istraživanja koja je dodijeljena Robertu Dacešinu tijekom ovogodišnjeg Festivala mira zbog njegovog kratkog turističkog filma „Zašto BiH može biti turistička destinacija broj jedan u svijetu“. Njegov film promovira prirodne ljepote BiH i tako pokazuje mladima da vrijedi otići u svaki dio ove države i iskusiti kulturu i običaje s kojima se možda nisu susreli prije jer žive u jednonacionalnoj sredini. Robert je tijekom festivala podijelio svoje iskustvo s mladima iz 20 lokalnih zajednica gdje je naveo da je prije svojih turističkih avantura i slave, dobivao velik broj odbijenica za posao. No, to ga nije zaustavilo da se bori i danas bude primjer mladima za pozitivnu promociju BiH. Od države i danas nije ništa dobio, ali zato podrške od mladih ne nedostaje.

Festival mira je samo jedan od primjera gdje mladi mogu na drugačiji način učiti o miru. Mir ne mora doći isključivo kroz učenje o sudskim presudama za ratne zločince ili kroz prikazivanje fotografija stradanja ljudi. Naravno, i taj aspekt je važan i često je potrebno prikazati surovu realnost da bi se navelo pojedince na promjene u razmišljanju, no nema svatko adekvatan pristup i dovoljno iskustvo da to realizira. Mladi žele graditi mir i boriti se protiv podjela kroz aktivnosti, ne kroz teoriju. Njima je potrebno dati literaturu i izvore, ali treba ih pustiti same da svoje ideje pretoče u realnost.

Zajednički susreti mladih nekad su jedina prilika da posjete neku lokalnu zajednicu, da upoznaju osobu druge vjerske ili etničke opredijeljenosti. Zbog toga je potrebno zagovarati ovakve mirovne programe i podržavati ih u njihovim idejama. Hoće li oni biti dovoljno primjećeni u društvu da budu izabrani za ambasadora/icu? Teško, no zato mirovni aktivisti/ce trebaju utjecati na one koji to mogu promijeniti kako bi BiH u drugim dijelovima svijeta predstavljali oni/e koji/e šire poruku mira, a ne mržnje i podjela.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.