Piše: Lamija Grebo, detektor.ba

Zabrinuti za posljedice koje će nepodizanje optužnica za negiranje ratnih zločina i veličanje zločinaca ostaviti na društvo, organizacije civilnog društva u Bosni i Hercegovini žele pružiti svoj doprinos kroz prikaz prakse kažnjavanja u drugim zemljama. Ali hoće li tužioci poslušati?

Državno tužilaštvo ima niz objašnjenja zašto od jula 2021. godine, kada je zakonski izričito zabranjeno negiranje genocida i drugih ratnih zločina, kao i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, nije podiglo niti jednu optužnicu – od toga da ulaze na nepoznat teritorij jer ne postoji slična pravna praksa, jer ne žele ugroziti slobodu govora, pa do toga da državni tužioci nemaju dovoljno znanja niti analiza evropske prakse da rade na ovakvim predmetima.

Uprkos tome, oni su do sada odlučili da u skoro 40 predmeta uopće neće sprovoditi istragu jer u njima nisu prepoznali elemente krivičnog djela novog člana Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojim se kažnjava negiranje i veličanje ratnih zločina. Takve su odluke izazvale niz reakcija udruženja žrtava i pitanje – kako tužioci znaju pouzdano šta nije krivično djelo, ali ne znaju kako da dokažu kršenje zakona u desetinama slučajeva koji se još uvijek vode kao aktivni?

Sada organizacije civilnog društva žele pružiti svoj doprinos unapređenju prakse kažnjavanja u saradnji sa pravnim stručnjacima kroz prikaz prakse kažnjavanja u drugim evropskim zemljama koji daje jasne primjere kako prevazići probleme s kojima su suočavaju domaći tužioci.

Kada se pravi balans između govora mržnje i prava na slobodu izražavanja, u praksi u BiH puno češće se prevagne u korist slobode izražavanja, kaže autor analize i pravnik Dejan Lučka.

“Često se govor mržnje podvodi pod dozvoljenu slobodu izražavanja, što ne bi trebalo da se radi”, kaže on.

Lučka je, u saradnji sa organizacijama Forum Civilna mirovna služba (forumZFD), TRIAL International i Udruženje Mreža za izgradnju mira, napravio prikaz odabrane prakse Evropskog suda za ljudska prava, Evropske komisije za ljudska prava i Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija u vezi sa slučajevima iz četiri evropske zemlje.

Organizacije se nadaju da će dokument poslužiti građanima, civilnom društvu i pravnicima da reaguju u budućim primjerima negiranja zločina, ali i posebno pravosuđu u stvaranju domaće prakse u slučajevima negiranja, veličanja i odobravanja ratnih zločina.

Do sada su iz Tužilaštva BiH više puta ponavljali kako ne mogu podići optužnice jer je zakonska odredba široko postavljena i da dokazivanje posljedice zadaje najviše problema u radu. Glavni tužilac Milanko Kajganić je rekao da tužiocima nedostaje iskustva i znanja za novo krivično djelo, ali i kako ne postoji dovoljno analiza sudske prakse iz zemalja Evropske unije koje bi pomogle.

Sada Dejan Lučka u priručniku „Negiranje, glorifikovanje i odobravanje ratnih zločina u svjetlu prakse sudova i međunarodnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava“ donosi upravo takvu analizu na osnovu slučajeva negiranja iz Švicarske, Francuske, Njemačke i Austrije.

Međunarodne sudske prakse kao primjer domaćoj

Lejla Gačanica, pravna stručnjakinja posvećena istraživanju procesuiranja ratnih zločina te recenzentica prikaza, kaže kako je on nastao da se ukaže kako već postoji praksa u ovoj oblasti, a u nekim dijelovima čak se može govoriti i o standardima.

“Time se, naravno, ne može nadomjestiti nedostatak domaće prakse, ali može poslužiti kao orijentir u tumačenju, argumentaciji, razumijevanju ovih predmeta, počevši od pitanja javnosti do kriterija ‘izazivanja mržnje’ i dokaza”, dodaje ona.

Nekadašnja sutkinja Suda BiH i pravna ekspertica Džemila Begović kaže da se sa izmjenama Krivičnog zakona BiH nije po prvi put dogodilo da sudije i tužioci nemaju iskustva s procesuiranjem određenih krivičnih djela.

“Sjetimo se perioda kada su se u BiH počela procesuirati krivična djela ratnog zločina, bez apsolutnog iskustva o tome. Tada su se, kao najbolji izvor prikupljanja saznanja, edukacija i usmjeravanja u pravcu što kvalitetnijeg rada na tim djelima, koristila ranija iskustva i iskustva drugih sudova i crpila su se znanja iz presuda počev od Nurnberga pa do prakse Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu”, dodaje ona.

Begović ne vidi problem da se u procesuiranju negiranja zločina koriste prakse drugih zemalja i sudova koji su već postavili određene standarde u dokazivanju i koje su domaćim kadrovima vrlo dostupne.

Iz Tužilaštva BiH za Detektor kažu da će koristiti analizu forumZFD-a i TRIAL Internationala, kao i svu drugu domaću i međunarodnu dostupnu pravnu praksu, ali tvrde da to već i rade.

“Još jednom naglašavamo da se radi o krivičnom djelu koje je teško dokazivo sa aspekta sudskih stavova, što potvrđuje i činjenica da slično postavljene odredbe postoje i u Krivičnom zakonu Federacije već duži niz godina te da nemamo do sada ni jednu optužnicu podignutu od strane kantonalnih tužilaštava”, navode iz Tužilaštva.

U sudskoj praksi drugih zemalja i međunarodnih institucija postoje slučajevi koje BiH može iskoristiti, kaže Lučka, ali on dodaje da se u drugim zemljama razlikuju elementi krivičnog djela u odnosu na Krivični zakon BiH.

“Propisi na osnovu kojih su pojedinci kažnjavani u stranim državama razlikuju se od države do države, ali su i različiti od onih koji se primjenjuju u BiH iako imaju određene slične ili identične elemente. To treba posebno uzeti u obzir prilikom procesuiranja i uspostavljanja prakse”, kaže on.

U prikazu se posebno naglašava da Evropska konvencija o ljudskim pravima, prema Ustavu BiH, ima prioritet nad drugim domaćim zakonima, koji s njom moraju biti usklađeni. Presude Evropskog suda za ljudska prava domaći su sudovi dužni primjenjivati u svojoj praksi, objašnjava se u prikazu.

Prema praksi koju je analizirao Lučka, sudovi u zemljama Evrope i Evropski sud za ljudska prava ne dopuštaju pravdanje negiranja zločina poput holokausta slobodom govora pojedinca.

Ranije je glavni državni tužilac Kajganić rekao da za domaće tužioce najteže predstavlja pronaći sredinu između slobode govora i krivičnog djela, te pojasnio da se neka izjava ne može “istrgnuti iz konteksta”, a da se mora dokazati posljedica.

“U svakoj situaciji kad neko da nekakvu izjavu u kojoj negira nešto, mi moramo dokazati, odnosno postupajući tužioci moraju dokazati da je ta njegova izjava mogla dovesti do posljedice. Nije suština šta je neko rekao, nego je suština da taj govor bude takav, jer zakonska odredba je zaista jasna, kaže: ‘Na način koji bi mogao proizvesti posljedicu’”, kazao je ranije Kajganić za Detektor.

Lučka pojašnjava da nije svako negiranje zločina ujedno i krivično djelo koje se može procesuirati prema Krivičnom zakonu, već moraju biti ispunjeni uslovi koje ovaj zakon predviđa.

Pored samog čina odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja i opravdavanja zločina, kako pojašnjava, neophodno je da su te radnje usmjerene protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, da su učinjene u javnosti i da potiču nasilje ili mržnju.

“Te elemente nije uvijek lako odrediti i izvagati i zato mislim da ne postoje značajniji pomaci na slučajevima procesuiranja negacionizma, jer se tužioci teško upuštaju u ovu ‘sklisku’ materiju, i čini mi se i da bježe od nje. A ako tu dodamo i odnos sa slobodom izražavanja, situacija postaje još komplikovanija”, kaže on.

Prema izmjenama Krivičnog zakona, zabranjeno je negiranje, umanjivanje ili veličanje ratnih zločina utvrđenih u pravosnažnim presudama, ali na način koji može izazvati mržnju. Ali državna sutkinja koja je donosila presude za izazivanje mržnje objašnjava da postoji način za državne tužioce.

Sutkinja Suda BiH Azra Miletić, koja je izrekla drugostepenu presudu Dušanu Sladojeviću, Slavku Aleksiću i Risti Lečiću za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti na području Višegrada i okoline u martu 2019. godine, govori kako je prije donošenja ove odluke čitala, između ostalog, presude Evropskog suda za ljudska prava.

“Nekad čitate presude koje ne moraju imati direktno veze sa ovim, nego sve je to vezano šta je to sloboda izražavanja, sloboda govora i izražavanja”, kaže Miletić i dodaje da osim presuda uvijek postoje i komentari uvaženih profesora na osnovu njihove velike prakse i iščitavanja brojnih presuda.

Ona napominje da je uvijek bitno sagledati šta su bitna obilježja određenog krivičnog djela, posebno to da se za određivanje radnje učinjenja ovih krivičnih djela koristi nesvršeni, a ne svršeni glagolski oblik.

“Nije neophodna posljedica”, kategorična je ona i objašnjava da je važno gledati “ko raspiruje, a ne ko kaže ko je raspirio”.

“Ako je raspirio, moraš utvrditi da je nastupila posljedica. Ali to nije radnja izvršenja krivičnog djela. E to je bitno. Ne govorimo mi ovo bez razloga. Za postojanje svršenog krivičnog djela nije potrebno ni da je mržnja, razdor, netrpeljivost izazvana i rasplamsana. Potrebno je samo da je preduzeta radnja koja je objektivno podobna ili pogodna da prouzrokuje ili intenzivira nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju”, pojašnjava Miletić.

Da li određena radnja, kako kaže sutkinja Miletić, ima takav kapacitet procjenjuje se s obzirom na njenu sadržinu i značaj, kontekst u kojem je preduzeta, status počinitelja i kome je i na koji način upućena, što predstavlja obilježja krivičnog djela.

Granica između slobode govora i govora mržnje

Govor mržnje se u BiH rijetko procesuira, kaže Lučka i dodaje kako tu ne postoji “baš ogromna praksa”.

Viši stručni saradnik Ustavnog suda BiH Franjo Dragičević navodi da međunarodni standardi u procesuiranju slučajeva negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina proizlaze iz standarda koji se odnose na procesuiranje govora mržnje i da je to na sličan način učinjeno i u BiH.

Također ističe da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo i ono može biti ograničeno. Prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako objašnjava, proizlazi da sloboda izražavanja može biti ograničena samo kada je to neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

“Pritom je važno naglasiti da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, ta ograničenja moraju biti striktno tumačena, a potreba za ograničenjima slobode izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđena i obrazložena. Međutim, možemo sa sigurnošću reći da u zemljama članicama Vijeća Europe postoji konsenzus da ograničenje prava na slobodu izražavanja treba biti ograničeno kada je u pitanju govor mržnje”, dodaje Dragičević.

U kontekstu negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, značajno je izdvojiti, kako kaže, Okvirnu odluku o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, koja predstavlja pravnu stečevinu Evropske unije i važna je za pristupanje BiH Uniji.

Sutkinja Miletić napominje kako nijedno ljudsko pravo nije apsolutno pravo.

“Ono je ograničeno zakonom i ljudskim pravom drugih ljudi. Ne mogu ja da kažem ‘ja imam pravo’. Čak ni ono pravo na život nije apsolutno. Imate ubistvo iz nužne odbrane. Dakle, zakon vam daje pravo da se odbranite”, pojašnjava.

Evropski sud za ljudska prava je u više svojih odluka naglasio da je u nekim demokratskim društvima potrebno sankcionirati ili čak spriječiti oblike izražavanja kojima se širi, podstiče, promovira ili opravdava mržnja zasnovana na netoleranciji, uključujući i vjersku netoleranciju, pod uslovom da su kazne koje se mogu izreći proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići, napominje Miletić.

U prikazu se izdvaja primjer filozofa i pisca Rogera Garaudyja, koji je u svojoj knjizi opisivao holokaust kao mit, nazivajući ga “mistifikacijama za političke ciljeve” i osporavajući broj jevrejskih žrtava i uzrok njihove smrti. Kada je osuđen pred francuskim sudom, žalio se Evropskom sudu za ljudska prava da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Ali Evropski sud je istakao da se Garaudy pridržavao revizionističkih teorija i da je sistematski negirao zločine protiv čovječnosti koje su nacisti počinili nad jevrejskom zajednicom.

Zaključak Suda je, prema Lučkinom prikazu, bio da poricanje jasno utvrđenih historijskih činjenica, kao što je holokaust, ne predstavlja historijsko istraživanje srodno potrazi za istinom, nego negiranje zločina protiv čovječnosti, i ima za cilj rehabilitaciju nacističkog režima i optuživanje samih žrtava za falsifikovanje historije. Njegovo poricanje Sud je smatrao jednim od najozbiljnijih oblika rasne klevete Jevreja i izazivanja mržnje prema njima.

Nedostatak prakse ne smije biti opravdanje

Govor mržnje se u BiH rijetko procesuira, kaže Lučka i dodaje kako tu ne postoji “baš ogromna praksa”.

Viši stručni saradnik Ustavnog suda BiH Franjo Dragičević navodi da međunarodni standardi u procesuiranju slučajeva negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina proizlaze iz standarda koji se odnose na procesuiranje govora mržnje i da je to na sličan način učinjeno i u BiH.

Također ističe da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo i ono može biti ograničeno. Prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako objašnjava, proizlazi da sloboda izražavanja može biti ograničena samo kada je to neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

“Pritom je važno naglasiti da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, ta ograničenja moraju biti striktno tumačena, a potreba za ograničenjima slobode izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđena i obrazložena. Međutim, možemo sa sigurnošću reći da u zemljama članicama Vijeća Europe postoji konsenzus da ograničenje prava na slobodu izražavanja treba biti ograničeno kada je u pitanju govor mržnje”, dodaje Dragičević.

U kontekstu negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, značajno je izdvojiti, kako kaže, Okvirnu odluku o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, koja predstavlja pravnu stečevinu Evropske unije i važna je za pristupanje BiH Uniji.

Sutkinja Miletić napominje kako nijedno ljudsko pravo nije apsolutno pravo.

“Ono je ograničeno zakonom i ljudskim pravom drugih ljudi. Ne mogu ja da kažem ‘ja imam pravo’. Čak ni ono pravo na život nije apsolutno. Imate ubistvo iz nužne odbrane. Dakle, zakon vam daje pravo da se odbranite”, pojašnjava.

Evropski sud za ljudska prava je u više svojih odluka naglasio da je u nekim demokratskim društvima potrebno sankcionirati ili čak spriječiti oblike izražavanja kojima se širi, podstiče, promovira ili opravdava mržnja zasnovana na netoleranciji, uključujući i vjersku netoleranciju, pod uslovom da su kazne koje se mogu izreći proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići, napominje Miletić.

U prikazu se izdvaja primjer filozofa i pisca Rogera Garaudyja, koji je u svojoj knjizi opisivao holokaust kao mit, nazivajući ga “mistifikacijama za političke ciljeve” i osporavajući broj jevrejskih žrtava i uzrok njihove smrti. Kada je osuđen pred francuskim sudom, žalio se Evropskom sudu za ljudska prava da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Ali Evropski sud je istakao da se Garaudy pridržavao revizionističkih teorija i da je sistematski negirao zločine protiv čovječnosti koje su nacisti počinili nad jevrejskom zajednicom.

Zaključak Suda je, prema Lučkinom prikazu, bio da poricanje jasno utvrđenih historijskih činjenica, kao što je holokaust, ne predstavlja historijsko istraživanje srodno potrazi za istinom, nego negiranje zločina protiv čovječnosti, i ima za cilj rehabilitaciju nacističkog režima i optuživanje samih žrtava za falsifikovanje historije. Njegovo poricanje Sud je smatrao jednim od najozbiljnijih oblika rasne klevete Jevreja i izazivanja mržnje prema njima.

Nedostatak prakse ne smije biti opravdanje

Gačanica smatra da nedostatak prakse nikako ne smije biti opravdanje da se procesuiraju počinjena krivična djela, a upitno je zašto i “formiranje” i rad na predmetima traju ovoliko dugo.

Iz Tužilaštva BiH kažu da je primjetno da su se, nakon uvođenja izmjena zakona i početka rada Tužilaštva BiH na ovim predmetima, govor mržnje i negiranje zločina u medijima, kao i internet prostoru, značajno smanjili.

Oni su od 2021. godine evidentirali 71 predmet koji se odnosi na novo krivično djelo. Najčešće su prijave, kako kažu, podnosili građani, nevladine organizacije i udruženja, ali da gotovo nijednu prijavu nisu dobili od policijskih agencija.

“Na ovom mjestu ne želimo da se stekne utisak kako se na prijavi ne može raditi samo zato što je podnesena od strane građana ili drugih organizacija, podvlačimo samo činjenicu da policijske i bezbjednosne agencije imaju više profesionalnog znanja o navedenoj tematici”, navode u svom odgovoru.

Detektor je komentar tražio od glavnog tužioca Kajganića, ali iz Tužilaštva su pojasnili da se on neće oglašavati u medijima zbog ranijih izjava o negiranju zločina “dok se Kancelarija disciplinskog tužioca ne izjasni u vezi posljednjeg intervjua datog za RTRS, nakon kojeg se u javnosti pojavila informacija da su pojedini odgovori tužioca bili predmet provjere navedene kancelarije”.

Sutkinja Miletić smatra da je nedostatak u neznanju, ali i da tužioci “neće da urade posao iz njima poznatih razloga”.

“Posao se radi, prvo, stručno; drugo, profesionalno, bez obzira koliko je drago vama nešto ili vam nije drago”, kaže Miletić i dodaje da profesionalna hrabrost podrazumijeva rad bez obzira kakva će reakcija biti u javnosti i da li će neko zamjeriti na takvom radu.

Lučka je u prikazu izdvojio i slučaj Uda Pastorsa, nekadašnjeg političara u Njemačkoj i predsjednika Nacionalne demokratske stranke, koji je osuđen jer je tokom govora u lokalnom parlamentu rekao da se “takozvani Holokaust koristi u političke i komercijalne svrhe” i da su od kraja Drugog svjetskog rata Nijemci bili izloženi “baražu kritika i propagandističkih laži” i “projekcijama iz Auschwitza”.

Osuđen je jer je u svoj govor unio poricanje holokausta, a Evropski sud je odbio njegovu protužbu uz zaključak da je unaprijed planirao svoj govor i da je pokušao zamagliti negiranje da bi prenio svoju poruku. Pastors je pokazao prezir prema žrtvama, zaključio je Sud i posebno istakao da je, kao izabrani predstavnik, zloupotrijebio svoje pravo.

Za Begović je neshvatljiva konstatacija da se krivično djelo u BiH ne procesuira jer nosioci pravosudnih funkcija nemaju iskustva s tom vrstom krivičnih djela, te ističe da nema mnogo nejasnog u ovom članu zakona “za profesionalce koji znaju da svako krivično djelo ima elemente koje je neophodno dokazati i u tom pravcu prikupiti za to dokaze”.

“Isticana i prihvaćena terminologija da je zakonska odredba preširoko postavljena i da je zbog toga neprovodiva, nema uporišta. Zakonska odredba je apsolutno primjenjiva i zabranjene radnje dokazive, samo treba htjeti hrabro krenuti u njegovu primjenu”, kaže Begović.

Analiza je rezultat saradnje forumZFD-a i TRIAL Internationala sa BIRN-om BiH.