Kada se govori o suočavanju s prošlošću, obično se naglašava borba protiv ratno-huškačkih retorika iz devedesetih, fašističkih izjava u javnom prostoru, govora mržnje i negiranja utvrđenih sudskih činjenica, što i treba biti tendencija zagovaranja za izgradnju mira. Međutim, nerijetko se govori o kolektivnoj odgovornosti mlađih generacija koja se ponekad zna pogrešno shvatiti jer nije jasno definirana. Ili je cilj da njeno značenje bude pogrešno protumačeno.
Nažalost, koncept kolektivne odgovornosti se često pogrešno predstavlja na društvenim mrežama i desničarskim portalima kao potreban osjećaj krivnje onog naroda “u čije je ime” počinjen određen zločin. Suprotno tome, kolektivna odgovornost bi se trebala odražavati u odavanju počasti žrtvama bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Nedavna posjeta mladih Goraždu, Foči i Višegradu u sklopu “Škole drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni” promijenila je shvaćanje mladih o određenim zločinima. Saznanje o zločinu u Jošanici dodatno je potaknulo mlade da razmisle o tome koliko malo znaju o događajima iz prošlog rata i na koji način dobivaju informacije o tim događajima. Postavlja se pitanje je li mladi ljudi znaju samo ono što je predstavljeno svake godine u medijima i što će godinama biti ustaljena slika ratnih zločina? Mogu li se prikazati u medijima svi zločini počinjeni u ime sva tri naroda na isti način? Zasigurno ne mogu zbog različitih faktora, no može se dati prostor žrtvama koje zaslužuju biti spomenute, kako prošlost ne bih postala ponovna sadašnjost.
No, lokalne sredine, vlasnička struktura medija i u konačnici, obrazovni sustav ne dopuštaju da se mladi upoznaju s većinom zločina, pogotovo ne s onima koji su počinjeni “u ime” njihovog naroda. Tako na ovakvim treninzima neki mladi po prvi put otkrivaju ove teške zločine koji im predstavljaju crnu rupu bez dna, gdje jedino njihova želja za aktivizmom pokreće radoznalost i želju da se ne dogodi repeticija prošlih događaja. Slušajući predavanje člana od obitelji žrtava u Jošanici i detaljno upijajući njegove riječi odjednom je njegov monolog prešao na objašnjavanje genocida u Srebrenici koji se, prema njemu, nije dogodio u toliko velikom razmjeru. Tada shvatim da negiranje genocida nema uvijek zle crte lica, ono može biti zamaskirano u osobu treće životne dobi koja svoje stavove zasniva na scenama iz televizije.
Uloga medija je velika i sve se više čini da se odvija rat medija, borba brojeva i mjerenje boli, što je apsurdna, ali itekako realna slika. Svođenje zločina na nekoliko lokacija je stavka određenih televizija, no to dovodi do neznanja publike o ostalim zločinima, posebice onih koji se tiču naše bliže okoline. Zašto je potrebno da do znanja o događajima iz prošlosti mladi dođu putem neformalnog obrazovanja i da se postide ispred mjesta zločina? Možda jer nema odgovorne politike medija spram prošlosti, pogotovo onih javnih. Sve više medijski prostor postaje ujednačen, repriziran i predvidljiv. Upravo edukacije poput spomenute dovode do zaključka da su mladi uglavnom naučeni selektivnom slušanju i da nemaju naviku istraživati o događajima iz prošlosti koji nisu povezani s nekom vrstom njihovog identiteta te da nova saznanja mogu dobiti jedino ukoliko se odluče direktno suočiti sa njima kroz neformalno obrazovanje.
Ušuškani u svome neznanju, nemaju interes niti motivaciju početi učiti o prošlosti mimo službenih medija, obitelji, svojih lokalnih zajednica i obrazovnih ustanova. Također, obrazovni sustav je od najranije dobi “obvezao” mlade da osjećaju emocionalnu povezanost prema identitetu kojem pripadaju, stoga je to velika prepreka ka stvaranju kritičkog mišljenja. Tako učeni i odgajani, nemaju stvarnu predodžbu o bh. zajedničkoj prošlosti i otvorenost za istraživanje i empatiju za “one druge”. Ipak, koliko god uloga medija i obrazovnog sustava predstavljala glavnu potrebnu promjenu u stvaranju mišljenja mladih o nedavnoj prošlosti i ratnim zločinima, upravo zbog veličine utjecaja na mlade, direktno suočavanje s prošlošću se najbolje postiže i odlaskom mladih na mjesta zločina te direktnim razgovorom sa preživjelima. Spoznaja da postoje zločini za koje se ne zna ili se rijetko govori o njima i neobilježena mjesta stradanja je početak stvaranja kolektivne odgovornosti prema događajima iz prošlosti. Zasigurno je saznanje o Jošanici sudionicima/cama bio početak stvaranja kolektivne svijesti o tom ratnom zločinu.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Omladinske novinske asocijacije u BiH “ONAuBIH” i Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
