Spomenici su fizičke manifestacije događaja iz prošlosti, postignuća, borbi, zločina, itd. Njihov je zadatak očuvati kolektivnu memoriju mjesta, te kao takvi, oni predstavljaju refleksiju prošlosti kroz apstraktne i simboličke ili konkretne i realne prikaze likova ili narativa koji su se dogodili u određenom vremenskom intervalu i prostornom integralu i na taj način oblikovali stvarnost sadašnjeg trenutka. Oni koji služe svrsi podsjećanja na nasilje, zločin i genocid nužni su i ključni uslovi za pomirenje s prošlošću, jer je jedna od njihovih glavnih funkcija “zatvaranje poglavlja” nasilne prošlosti u zajednicama koje su propatile zločin. Međutim, u nekim slučajevima društveni narativi politika koje definiraju i provode najstrašnije zločine protiv čovječnosti znaju se razviti, prilagoditi i preživjeti kaznene progone te, u pokušaju da se održe na životu što je duže moguće, ovi zločinački režimi imaju tendenciju ometati procese pomirenja društva s boli i patnjom koju su tom društvu nanijeli. Upravo zbog politika koje vladajući režimi u Bosni i Hercegovini sprovode od završetka rata devedesetih godina prošlog vijeka, arhitektura koja memorijalizira događaje iz tog rata je svedena na jednostranu nacionaliziranu materijalnu manifestaciju memorije, to jest na veličanje postignuća nacionalističkih ideologija koja su se desila na štetu cjelokupne građanske populacije na ovim prostorima, produbljujući na taj način podjele na nacionalnom osnovu i sputavajući proces pomirenja.
Ovakvo banaliziranje historije kroz memorijalizaciju, koje za cilj ima prikazati događaje iz rata kao velike i ključne nacionalne podvige i uspjehe, služi svrsi oblikovanja kolektivnog mnijenja da je daljnja homogenizacija strukture društvenih zajednica u BiH na osnovu etnonacionalnih i religijskih opredjeljenja poželjna za naše društvo, što se ogleda u ideološkim tendencijama da se, kroz projiciranje ideja kolektivnih nacionalnih, religijskih, entničkih i kulturnih identiteta na nove generacije, iste indoktriniraju na način da se poistovjete sa pomenutim aspektima identiteta na ličnom nivou te i same postanu akteri u društvenom narativu podjela. Ovaj društveni narativ je okarakterisan porastom već odavno zastarjelih i neadekvatnih kulturoloških vrijednosti koje onemogućuju normalan napredak u svakoj sferi društvenog postojanja, što je najbolje vidljivo na nedostatku funkcionalnih, estetskih i etičkih kriterijuma i standarda pri projektovanju i izgradnji spomenika.
Dakle, umjesto da se našem društvu kroz adekvatne memorijale i spomenike omogući realan dijalog s vlastitom prošlošću te da ti spomenici posluže kao upozorenje čovječanstvu na neslavne činove nehumanosti koji ne smiju da se ponove u budućnosti, danas se u BiH grade spomenici kojima je glavna i jedina uloga bezlično i beskrupulozno prenošenje političkih poruka s ciljem osnaživanja društvenog uticaja etnonacionalnih vladajućih struktura. Jedan od takvih primjera je spomenik palim vojnicima Vojske Republike Srpske koji je podignut na mjestu koncentracionog logora Trnopolje, gdje je režim Radovana Karadžića[1] izložio procijenjenjih desetine hiljada ljudi najnehumanijim životnim uvjetima i činovima dehumanizacije koje je moguće zamisliti. [2] U ovom slučaju, arhitektura u obliku spomenika može se protumačiti ne samo kao oblik banaliziranja, iskrivljivanja i poricanja prošlosti, nego i kao vulgarno ismijavanje ljudi nad kojima su počinjeni ovi nehumani zločini. Ovaj konkretni spomenik je najbolji dokaz da vladajuće elite ne žele društvu pružiti priliku za pomirenje s prošlošću i ostvariti potincijal za kulturološki progres zajednice.
Da bi se postiglo poništavanje negacije prošlosti i osporavanja procesa pomirenja, u Trnopolju je potrebno izgraditi memorijalni kompleks koji bi svojom oblikovnom i funkcionalnom vrijednošću na suptilan način utjelovio poruku prihvatanja prošlosti i težnje ka boljoj budućnosti.
Memorijalizacija užasnih događaja koji su se odvijali u koncentracionom logoru Trnopolje za vrijeme njegovog postojanja treba da materijalizira suštinu neizvjesnosti i patnje kroz koju su prolazili zarobljenici. Memorijalni kompleks kojeg je nužno izgraditi treba da inspiriše empatiju u posjetiocu pri boravku na lokaciji logora, ali ne na invazivan način, nego suptilnom metodom apstraktnog poistovjećivanja forme i funkcije memorijala sa primarnom funkcijom poprišta masovnih deportacija, čime se teži inducirati memorija na strukturalne uvjete društva koje je podvrgnuto neizrecivim činovima dehumanizacije. Drugi bitan aspekt memorijalizacije je konkretna materijalna reprezentacija ili interpretacija zločina počinjenih u Trnopolju koju je moguće prikazati kroz historijsku dokumentaciju događaja, lične iskaze zatočenika, dokumentarne projekcije i druge slične metode. Osim toga, da bi se proces pomirenja s prošlošću adekvatno realizirao te da bi se postigla rehabilitacija zajedničkog života u Trnopolju, potrebno je u sklopu kompleksa definisati i lokaciju za adekvatno komemoriranje žrtava zločinačkog režima ali i odvijanje kulturnih i drugih društvenih događanja koja ne moraju nužno biti vezana za komemoraciju. Dakle, cilj podizanja urbanističko-arhitektonskog memorijalnog kompleksa treba da bude evociranje memorije kroz empatiju i podsticanje kritičkog poimanja suštine realnosti uslova i načina života u logoru i ideologije koja je svojevremeno sprovodila užasne zločinačke činove na ovom prostoru.
Jedno od nekoliko idejnih rješenja za memorijalizaciju logora u Trnopolju koja su konceptualizirana za vrijeme održavanja ovogodišnjeg Projekta o izgranji mira u Prijedoru, u organizaciji Mosta Mira, teži upravo postići prethodno opisane aspekte memorijalnog kompleksa kroz integraciju novih sardžaja memorijalizacije u postojeće urbano okruženje. Naime, u pomenutom projektnom rješenju, dio enterijera bivšeg mjesnog doma kulture je predviđen za preuređenje u “Muzej zločina u Trnopolju” – egzibicioni prostor koji bi se sastojao od dvije zatamnjene projekcijske sale u kojima bi se emitovali dokumentarni sadržaji o specifičnim događajima koji su bili ključni za postojanje logora, od pretprostora u kojem bi se nalazili drveni paneli sa fotografskom dokumentacijom izgleda logora i stanja u njemu te dokumentima koji prikazuju razlog i način na koji je logor funkcionisao kao takav i, na poslijetku, od glavne dvorane koja bi bila orijentirana prema postojećem igralištu i omeđena staklenim zidovima na kojima bi oni koji su proživjeli logor mogli ispisati lična iskustva ili iznijeti svoja osjećanja.
Glavni funkcionalni aspekt memorijalizacije i estetski akcent rješenja predstavljao bi ozelenjeni zemljanji nasip kroz kojeg bi bio prosječen izbetonirani uski puteljak, omeđen visokim betonskim zidovima koji podupiru nasutu zemlju te na koje bi bile postavljene čelične ploče sa uklesanim imenima svih nesretnih ljudi koji su iskusili život u logoru. Za ovu svrhu je izabran baš put, kao društveno-prostorni element koji uvijek predstavlja osovinu težnje, kretanja, orijentacije, itd., kao fizička manifestacija vremenskog i prostornog kontinuiteta tranzicijskog koncepta logora koji budi osjećaj neizvjesnosti i strepnje, jer je njegova primarna svrha bila masovna koncentracija pred deportovanje. Nasip je formiran tako da sa tri strane okružuje i djelimično zatvara sportsko igralište koje se nalazi iza bivšeg mjesnog doma kulture te simbolično vodi posjetioca prema prethodno izgrađenom spomeniku palim srpskim borcima koji je u projektnom rješenju zadržan kao takav da bi se prikazala istrajna tendencija ka homogenizaciji društva koju podržavaju te i dalje sprovode trenutno vladajuće etnonacionalističke političke strukture, ali je omeđen panelima od djelimično reflektirajućeg neprobojnog stakla pred kojim se nalaze markeri koje posjetioci mogu koristiti da ispišu svoje utiske na staklene panele, s ciljem dokazivanja da je memoriju mjesta nemoguće osporiti te da je istinski doživljeno iskustvo jače od bilo kakvih beskrupuloznih političkih nastojanja da se historijske činjenice i istina nipodaštavaju.
Posljednji prostorni element memorijalnog kompleksa bi igrao možda i najvažniju ulogu pri procesu pomiranja s prošlošću. Naime, postojećem sportskom igralištu bi se prema projektnom konceptu udahnula nota multifunkcionalnosti, pri čemu bi ono također služilo kao prostor za komemoriranje i održavanje raznih kulturnih i društvenih događaja, što je jedan od nužnih aspekata za normalnu progresiju zdrave lokalne zajednice kao funkcionalne jedinke društva koje teži ka boljoj budućnosti. Za potrebe skladištenja rekvizita koji bi se koristili pri održavanju događaja u sklopu kompleksa predviđena je prenamjena jedne od prostorija doma kulture. Da bi igralište postalo istinski funkcionalan prostor, nasip koji ga okružuje je osmišljen tako da bi se na ivicama strana koje bi u odnosu na cijeli kompleks bile introvertno orijentirane nalazile stepenaste strukture sa klupama za sjedenje koje bi služile kao svojevrsne tribine pri održavanju komemoracija i manifestacija.
Iako vladajuće strukture još uvijek ne dozvoljavaju vremenu, prostoru i svijesti da trajno fizički manifestiraju pomirenje s užasima izazvanim narativima podjela, “otvorena rana” zasigurno će zacijeliti istrajnim komemoriranjem i sjećanjem, a sada je više no ikad potrebno se da se sredstvima političkog aktivizma i demokratskog poduzetništva izvrši pritisak da se izgrade prikladni spomenici u znak sjećanja na bol i patnju žrtava zločina protiv čovječnosti koji su u BiH počinjeni. Prostor, vrijeme i svijest će neizbježno očuvati memoriju, rana će zacijeliti i pretvoriti se u neizbrisivi ožiljak…
Napomena: Izvor podataka o logoru Trnopolje su presude MKSJ.
[1] Više informacija na https://www.icty.org/bcs/case/karadzic#tjug
[2] Više informacija na https://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324-presuda-2od4.pdf
