Davno je to bilo, u jednom, sada već, uspavanom gradu smještenom u kotlini, koji je kroz svoje brzo odrastanje i stasavanje konstantno tragao za identitetom. Ljudi su te decenije stalno otprtljavali i doprtljavali, često ne znajući gdje idu, niti gdje su došli. Stari kulturološki okviri su se kao laganim potezom gumice brisali, a novi se ponekad latentno, ponekad eksplicitno docrtavali. Bio sam klinac kada me je drug, nakon cjelodnevnog špartanja mahalom pozvao na večeru, u svoj privremeni izbjeglički dom. Bila je poslužena na ispranom stolnjaku, prostrtom na podu, a večeru smo jeli bez escajga iz iste šerpe, uzimajući iz nje zalogaje komadima kruha. Između zalogaja, moj mali drug me je cinkario svojoj mami. Sa uznemirujućom začuđenosti rekao je kako sam taj dan prodavača u piljari pozdravio sa: „Dobar dan“. Ona mi je sa blagim prisustvom ljutnje odgovorila da su njenog muža ubili oni koji su se tako pozdravljali, a ja da sam njen, ona bi mene, pa i po tijelu nekoliko vaspitnih zamaha prutom, naučila da selamim. Nastavili smo večerati sve troje u čudu, oni zbog moga pozdrava, ja zbog njihovog načina objedovanja.

Ne znam zbog čega, ali izblijedjele slike tog događaja počinjem povezivati svaki put kada bi se u kafani potegnula priča o vrijednostima koje nosimo iz kuće. Pitanje koje stalno lebdi u zagušljivom kafanskom zraku, ali rijetko dobije precizan odgovor jeste: Kada i kako će mladi ljudi odbaciti amanet koji im ostavljaju oni stariji? Neću reći ništa novo ako kažem da je to kompleksno pitanje za koji je jedan tekst ovakvog formata premal, ali možda ne bi bilo loše markirati neke pojave i prakse koje su čvrsto naslonile šape na našu svakodnevnicu.

Primat vjerskog, odnosno religijskog diskursa u životima mladih ljudi zasigurno je teško breme koje nose sa sobom, breme koje sužava vidike i ne dozvoljava da se objektivno suoče sa prošlošću. Vjerske institucije kao i poglavari, koji su usko povezani sa narativima nacionalističkih elita, svojim autoritetom i dogmama stvaraju začarani krug.

Javni prostor je nužno osvajati kako bi se društvena paradigma mijenjala, kako bi se postavila nova pitanja, te dala prilika nekim progresivnijim narativima. Nerijetko mladi osvajaju taj prostor, ali za potrebu vjerskih rituala i obreda, koji su postali ustaljena praksa, odnosno nešto što je poželjno i dio trenda. Tako gradski bulevari, trgovi, zelene površine i  trotoari postaju mjesta za jačanje mainstream narativa. U takvim okolnostima mladi po automatizmu nasljeđuju dobro utvrđene obrasce mišljenja. Preambiciozno je očekivati da će u takvoj društvenoj klimi, novi naraštaji stvoriti objektivan i progresivan pogled na ne tako daleku prošlost. Ne možemo očekivati da će se suprotstaviti svojim vjerskim dužnosnicima, dok ovi uz vjerske obrede veličaju ratne zločince i mole se za njih. Na sceni je prisutna i invencija tradicije koja pojedine rituale uspijeva preko kiča obesmisliti, te udaljiti od suštine.

Ne treba se čuditi kada mladi među stotinu identiteta koje imaju, prednost daju onom nacionalnom, kroz čiju prizmu gledaju na život i svijet. Često nasljeđuju kolektivnu odgovornost, krivo interpretirajući ono što je neko u ime njihove nacije činio. Praksa prihvatanja parcijalne istine nije im strana, tako je česta pojava da će mladi po uzoru na one starije, prihvatati neke sudske presude, a neke odbacivati. Kontradiktorna je samo činjenica da te presude dolaze od istog suda. Nekada su presude dobre, a nekada loše, sve u zavisnosti podudaraju li sa „velikim“ pričama i legendama iz njihove „junačke“ prošlosti.

Mainstream senzacionalistički mediji, mitovi i legende epskih pjesama, dobro infiltrirani u obrazovni sistem, podjela na nas i njih, čiji se temelj utvrdi po rođenju u privatnoj sferi, odnosno domu, stvaraju začarani krug iz kojega se samo nekolicina omladinaca i omladinki izvuče.  Teško je izaći iz krletke čiju arhitekturu potpisuju oni malo stariji, koji su direktno odgovorni za ovu i ovakvu društvenu atmosferu. Klima u privatnoj sferi, jak uticaj religije, školski sistem koji je uništen i bazira se na revizionističkim narativima, zasigurno su glavni krivci zbog kojih mladi i dalje imaju suženu i krivu sliku o prošlosti.

Mali proplamsaj nade možemo vidjeti u neformalnom obrazovanju, te u novim medijskim formatima koji su sve popularniji u svijetu. Možda baš oni daju priliku da se uz minimalnu tehnologiju i produkciju ispriča drugačija priča. Potrebno je skinuti dobro osmišljene i konstruisane tegove sa dominantnih društvenih narativa, jer ako se to desi moći ćemo vidjeti bespredmetnost na kojima su narativi zasnovani. Vrijeme će pokazati koliko će prostora mladi osvojiti pomoću novih medijskih formata i šta će imati za reći.

Nedugo nakon večere sa početka priče, moj mali drugar se odselio u drugi privremeni dom. Više ga nisam vidio, tako da ne znam da li se uspio osloboditi okova društvene klime. Ne znam kakav je pogled formirao na prošlost i budućnost, ne znam kako je reagovao prvi dan u školi kada je učiteljica pozdravila službenim pozdravom.

Imran Maglajlić je rođen u Pragu 1995. godine. Diplomirani je kulturolog, novinar i antifašista. Bio je član zeničkog RadiYa Active, prvog community radija u Bosni i Hercegovini, gdje se bavio temama iz oblasti kulture i kulturnog naslijeđa. Moderirao je književne i poetske večeri, te pisao za časopis Liberte i sedmične novine Naša riječ. Trenutno je član redakcije Omladinskog programa BH Radija 1. Vodi emisiju Slobodni poligon, donosi radijske priloge, piše osvrte na pozorišne predstave, književna i muzička ostvarenja, a dotiče se i društveno političkih dešavanja kroz autorsku rubriku Dekonstrukcija.