Učešće na studijskom putovanju u Memorijalni centar Buchenwald u okviru projekta ”Lekcije iz nasilne prošlosti u cilju mirne budućnosti” je bilo izvanredno iskustvo, kako za mene kao pojedinku tako i za mene kao obrazovnu stručnjakinju sa značajnim iskustvom u ovoj oblasti.

Kakva je uloga i odgovornost obrazovanja u slučaju suočavanja sa složenom prošlošću koja podrazumijeva ratove i masovno nasilje u BiH, Francuskoj i Njemačkoj? I šta možemo naučiti iz istorije kako bismo se nosili sa trenutnim društveno-političkim izazovima u evropskim društvima, kao što su, na primjer, nacionalizam, ksenofobija ili populizam? To su bila ključna pitanja kojima se ovaj međunarodni ciklus vrlo uspješno bavio. Organizovale su ga četiri institucije iz tri različite zemlje koje, svaka na svoj način, rade na obrazovnoj perspektivi nasilnih perioda svojih zemalja, Memorijalni centar Camp des Milles iz Francuske, Memorijalni centar Buchenwald iz Njemačke, Forum ZFD i Historijski muzej Bosne i Hercegovine.

Nijemci su daleko stigli u razvijanju obrazovnih alata i koncepata koji se koriste pri bavljenju ovim važnim temama. Oni nisu samo usvojili politike kojima se podržavaju obrazovne strategije i alati, već su također uspjeli postići puno po pitanju podizanja svijesti običnih ljudi, osoba koje ne dolaze iz svijeta nauke, obrazovanja i drugih institucija koje se bave ovim važnim izazovom.

Naravno, kada smo „raspakovali“ ovu problematiku, pokazalo se da to nije uvijek bilo lako postići. Radi se o procesu koji je trajao jako dugo, posebno kada se radi o izradi politika. Nije bilo lako osigurati da jedno tako osjetljivo pitanje, kao što je odgovornost Nijemaca tokom Drugog svjetskog rata, postane zvanični narativ koji će biti dio nastavnih planova i programa i dio strategija učenja. Međutim, oni su u tome uspjeli i svjesni su da ih još uvijek čeka dug put.

Tokom šestodnevnog seminara koristili smo različite strategije kako bismo učili o istoriji i sjećanju na nacionalsocijalističke progone u Njemačkoj, istoriji(-ama) i memorijalizaciji u Memorijalnom centru Buchenwald, išli smo na vođeni obilazak Memorijalnog centra Buchenwald, upoznali se sa Buchenwaldom kao mjestom sjećanja i mjestom učenja, Buchenwaldom i njegovim različitim storijama – koncentracionim logorom, sovjetskim logorom za zarobljenike i periodom kada je bio memorijalni centar u okviru bivše Istočne Njemačke (DDR), te periodom nakon 1990. godine.

Kako bismo ispunili naš program – naučili lekcije iz prošlosti za bolje danas, bavili smo se konceptima istorijsko-političkog obrazovanja i metodološkim alatima vezanim za memorijalne centre, konceptom obrazovanja i pedagoškim metodama u Memorijalnom centru Buchenwald, prezentacijom obrazovnih aktivnosti u drugim memorijalnim centrima (Memorijalnom centru Bergen-Belsenu, vili u kojoj je održana Wannsee konferencija, Memorijalnom centru Bunker Valentin, itd.). Učesnici su iznosili svoje koncepte i davali primjere metoda koje koriste kako bi napravili poveznicu između prošlosti i sadašnjosti.

Tokom trećeg dana naše posjete Njemačkoj posjetili smo Erfurt i dokumentacijski centar ”Topf und Söhne”, kompaniju koja je izgradila peći za kremiranje, pogledali njihovu izložbu, učestvovali u njihovim obrazovnim aktivnostima i učili o istoriji. Takođe smo posjetili dokumentacijski centar ”Andreasstraße”.

Pored svih izložbi i obrazovnih aktivnosti unutar memorijalnih centara, moju pažnju su naročito privukle poruke, fotografije i slike holokausta i odgovornost Nijemaca na skoro svakom koraku.

Razmišljala sam o samom procesu i o činjenici da nije bilo lako postići ovaj nivo prihvatanja i svijesti kroz javne politike i odluke koje su po tom pitanju donosile zvanične institucije. Zaista sam bila impresionirana nivoom kulture sjećanja njemačkog društva i shvatila da je to stvarni indikator napretka ka boljoj budućnosti.

Dan nakon toga smo posjetili fondaciju Klassik Stiftung Weimar kao mjesto za učenje na osnovu lekcija iz prošlosti. Učestvovali smo u brojnim aktivnostima koje su se fokusirale na pitanje kako se Weimar danas može nositi sa svojom istorijom, različitim istorijskim periodima (klasičnim , modernim periodom (Bauhaus), periodom nacionalsocijalizma i vremenom DDR-a) kroz prezentacije fondacije Klassik Stiftung Weimar. Zaista je bilo impresivno vidjeti fotografije koncentracionih logora kao spomenika i mjesta sjećanja skoro posvuda i ponovo sa vrlo moćnim porukama o odgovornosti.

Moram priznati da sam u svakom od tih trenutaka, kada sam bila svjedokom koliko daleko su Nijemci otišli po tom pitanju, odnosno prepoznali nužnost preuzimanja vlastite odgovornosti za djela koje je njihovo društvo počinilo/“apsorbovalo“ u prošlosti, shvatala da je bh. društvo beskrajno daleko od tog nivoa suočavanja. To me obeshrabrilo u tom trenutku, ali me, s druge strane, čini odlučnijom kao predavačicom, spremnom da istražuje modele i strategije koji su prihvatljivi za naše društvo i prihvatanje odgovornosti o događajima i činjenicama iz prošlosti koje nužno imaju posljedice po budućnost.

Želim istaći jedan poseban detalj na koji su se Nijemci fokusirali u programu, naime pitanje ‘posmatrača’ tokom zvjerstava koja su počinjena u njihovoj zemlji tokom rata i pitanje njihove odgovornosti. Smatram da je to u obrazovnom smislu vrlo vrijedan koncept podučavanja o prošlosti u cilju bolje budućnosti.

Razmjena mišljenja o konceptima koji su predstavljeni i o kojima se razgovaralo i metodama istorijskog i političkog obrazovanja u kojoj smo učestvovali tokom ove studijske posjete je izrazito korisna osnova za bavljenje i pokretanje tema o obrazovanju za mir u našem programu. Poređenje razlika i sličnosti obrazovnih aktivnosti u BiH, Francuskoj i Njemačkoj je bilo vrlo inspirativno za moje buduće horizonte stručnog razvoja. Predstoji nam dug put, ali on počinje sa prvim korakom i svi, a posebno osobe koje podučavaju druge, moraju biti svjesne njegove nužnosti.

Fokus zadnjeg dana je bio na ključnom pitanju o tome koje koncepte i metode možemo koristiti za naš budući istorijsko i političko-obrazovni rad u zemlji i na međunarodnom planu? Najgora od svih strategija bi bila ostaviti to postrani, ocijeniti to nevažnim i ne činiti ništa po tom pitanju. Rad na izazovu učenja iz nasilne prošlosti u cilju mirne budućnosti mora biti naš zvanični cilj i dio nastavnog plana i programa. Stručnjaci za obrazovanje imaju zadatak da pronađu načine da definišu osnovne zajedničke sadržaje kako bi buduće generacije osnažili i podstakli na kritičko razmišljanje, dali im vještine za rješavanje problema i omogućili im da cijene svoju vlastitu kulturu, jezik i simbole, bez njihovog nametanja drugima.

Omogućavanje mladim ljudima u našoj zemlji da postanu građani svijeta koji su u stanju živjeti svuda i sa svim kulturama i etničkim grupama mora biti kompetencija koju će početi razvijati od ranog djetinjstva.

Kao društvo moramo se osloboditi pozicije taoca u kojoj smo često predmet zloupotrebe za dnevnopolitičke ciljeve i druge ciljeve onih koji ne prepoznaju pitanje odgovornosti prema budućim generacijama.

Bh. društvo je još uvijek jedno od „najproblematičnijih“ u Evropi, upravo zbog nemogućnosti da pronađe odgovore na ova pitanja i izazove – kako podučavati istoriju i kako to činiti na osnovu iste, te kako graditi ekonomske, obrazovne, kulturološke i druge potencijale ovog područja. Razumljivo je da je s obzirom na složenu prošlost i kulturu bh. društva posebno teško pronaći odgovarajući način koji bi zadovoljio sve aspekte (naučne, istorijsko-činjenične i emotivne, s obzirom na izrazito tešku prošlost) i sve strane kojih se ova pitanja tiču. Međutim, događaji iz prošlosti ne smiju biti kamen spoticanja za naše upne prilike za razvoj. Naši učenici i studenti nose u sebi potencijal za napredak i mora im se dati mogućnost da žive nesmetano, uživaju u mobilnosti po pitanju obrazovanja i da znanje i vještine koje steknu donesu u svoju zemlju porijekla, kako bi pokušali da je učine boljim mjestom za život.

Olivera Nedić

profesorica/obrazovna stručnjakinja

Doboj, Bosna i Hercegovina