U zemlji etničkog aparthejda najteže je biti Bosanac i Hercegovac. Ova skupina stanovništva ne samo da predstavlja manjinu nego je i pravno nepriznata od svoje države. Pripadati i držati do tradicije manjinskog naroda u Bosni i Hercegovini zapravo znači biti građanin drugog reda. Ne postoji prostor za razgovor o njihovim pravima. Nepostojeća su ili zanemarena. U status Ostalih, gdje pripadaju osobe koje svoj identitet očituju kroz pripadnost državi, smješteni su i drugi manjinski narodi. Ima ih sedamnaest.[1] Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini je bilo 130.054 Ostalih.[2] To je procentualno 3,7% građanstva ove države.
Kada je riječ o konstitutivnim narodima, nerijetko se i pripadnici ovih etnija nalaze u poziciji manjine. Tako se pitanjem Bošnjaka u bh. entitetu Republika Srpska slabo ko bavi. Interesovanja za njihov povratak i suočavanje s teškom prošlošću gotovo da nema. Ratni zločini su pobijedili. Aneks 7 je propao. No, to što Bošnjacima druga dva konstitutivna naroda pokušavaju nadjenuti ime maternjeg jezika bošnjački, ni u jednom momentu ne brine vlast, međunarodnu zajednicu, ali ni veliki broj nevladinih organizacija u tom entitetu. Zar nije red da upravo Bošnjaci znaju kako im se jezik zove? Ako ga nazivaju bosanskim, onda bi drugi to trebali da poštuju.
U istom entitetu, Milorad Dodik negira postojanje Bošnjaka. Svodi ih na vjersku skupinu. Svaka opština, grad ili ustanova imaju krsnu slavu. Šta nesrpskom đaku predstavlja ikona Svetog Save u učionici? Samo to da je nepoželjan. Zar nije sramotno da svake godine na Deveti januar svjedočimo iživljavanju srpske omladine po povratničkim bošnjačkim mjestima? Onih huligana koji rat nisu ni upamtili. Sad oni utjeruju strah domicilnom stanovništvu koje je skupilo hrabrosti (a nerijetko ga je i nužda natjerala) da se vrati na svoje ognjište. Zar nije civilizacijski skandal da na istom prostoru imamo postrojavanje četnika u Višegradu? Pod njihovim znamenjima Bošnjaci su u dva posljednja rata ubijani. Zar nisu sramni spomenici posvećeni Draži Mihailoviću i njegovim četnicima? Manji bosanskohercegovački entitet je njima okićen. O događajima u i oko Srebrenice iz jula 1995. se uvijek govori sa dozom opreznosti. Na poricanju ratnih zločina i genocida stvorena je današnja politika Republike Srpske. Riječ genocid se tretira kao nešto sumnjivo. Takav zločin se po njima dogodio samo u Jasenovcu. Međutim, za medije i političare, ali i većinski narod u tom entitetu, u tome ne postoji ništa sporno. Milorad Dodik i dalje pobjeđuje na izborima.
Ni u Federaciji BiH nije mnogo drugačije. Bavili bi se suočavanjem s prošlošću pod uslovom da se zločini u Grabovici, Uzdolu, Trusini ili na Kazanima tretiraju kao incidenti nekih tamo odmetnutih grupa. Gradonačelnica Sarajeva neumorno ukazuje na časnu ulogu Armije RBiH u ratu. Jugoslavenska feministica Neda Božinović je jednom prilikom kazala, da i oni koji se brane i koji napadaju, i jedni i drugi ubijaju. Iz Sarajeva poručuju Mostaru kako trebaju promijeniti ulice nazvane po ustaškim ličnostima, a oni u glavnom gradu[3] Bosne i Hercegovine imaju ulice nazvane po Aliji Nametku[4], Huseinu Đozi i Mustafi Busuladžiću. Političari u Mostaru nazive nekih ulica su promijenili. Ostaju kontroverzne ulice u Mostaru i drugim mjestima koje nose ime Alojzija Stepinca. To je ipak polovičan posao koji pokazuje da je u ovom entitetu tranziciona pravda licemjerna rabota.
Suočavanje s prošlošću i iskreno pomirenje se događa uglavnom među običnim ljudima. Komšije su nekada ratovale, a danas ponovo žive zajedno. Svjesni su da drugačije ne može. Tako je rahmetli Hatidža Điđa Mehmedović pomagala svojoj komšinici Srpkinji. Nije ju gledala kroz percepciju etniciteta, nego ljudskosti. I Zejneba Hardaga je tokom Drugog svjetskog rata na sarajevskim ulicama svojim zarom pokrivala žutu Davidovu zvijezdu sugrađanke Rifke Kabiljo. Lijepi primjeri naše historije. Poučene svojim iskustvom, manjine su za razliku od većine često imale veću dozu razumijevanja prema patnjama drugih.
No, linija etničkog aparthejda je iscrtana. Dokle je neka vojska došla tokom posljednjeg rata, tu se ugnijezdila ta nacionalna skupina. Malo je ostalo stvarnih miješanih sredina. Živjeti u multietničkoj sredini danas znači kuriozitet. Brčko bi trebalo da bude jedno od takvih mjesta. Ipak, i tamo se zna ko gdje izlazi, ko se s kime druži. Svako treba zauzeti stranu. Inače ga u tom društvu nema.
No, kada se naši ljudi nađu u nekoj od susjednih država ili malo dalje, oni su Bosanci i Hercegovci. Ne mogu od toga pobjeći, niti ih drugi tretiraju drugačije. Ni većini njih to ne smeta. Međusobno se druže. Pozivaju se na praznike. Slave i pjevaju zajedno. Tada se uvijek postavlja pitanje, ako svugdje vani mogu zajedno, zašto onda u svojoj domovini šire nemir i uzrokuju mržnju? Zar je jedini način iskazivanja ljubavi prema otadžbini i svom narodu kroz netrpeljivost prema drugom i drugačijem ili je to ipak samo politička manipulacija?
Edvin Kanka Ćudić (1988) je bosanski borac za ljudska prava koji je najpoznatiji kao lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacije koja se bori za ljudska prava i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji.
[1] Nacionalne manjine u BiH (https://www.osce.org/files/f/documents/2/c/110232.pdf)
[2] Analiza: Država (http://www.statistika.ba/)
[3] https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/mostar-je-ocitao-lekciju-sarajevu-grad-na-neretvi-se-odrekao-nacista-ali-vlast-u-prijestolnici-na-to-nije-spremna-775778
[4] https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/alija-nametak-je-djelovao-u-periodu-ndh-bio-je-sluga-okupatora-625032
