Prvi korak ka izgradnji bolje budućnosti svakako je onaj koji vraća u prošlost. Neophodno je to svakome ponaosob da se vrati i suoči s onim što ga je obilježilo kao pojedinca, ali i kao dijela kolektiva. Naročito ako pritom govorimo o novinarima, kojima bi prvenstveno poziv trebao odrediti upravo to. Suočavanje s istinom, kako bi je spremno iznijeli svijetu.
Tema suočavanja s prošlošću u BiH, ali i široj regiji, kamen je spoticanja koji se sizifovskim naporima gura do vrha ledenog brijega, s kojeg vrlo lako sklizne u ambis naših pokušaja. Nedovoljno je istinskog napora da svi, pa i mladi novinari, shvate da je to tema koja ih se tiče. Breme koje nosimo, a koje će suočavanjem postati lakše.
Prvi korak je uvijek najteži, ali on je i presudan. Pogotovo u svojoj lokalnoj zajednici, u toj tzv. zoni komfora. Iz nje je teško izaći, a još teže je u svom gradu reći da su i drugi imali žrtve, ili čak reći da i ti sam pripadaš „drugima“. Ipak, kada bi svi počeli od lokalne zajednice, promjene bi bile vidljivije i na državnom nivou.
Nužnost da se žrtve okarakterišu kao zajedničke, kao iste, a u konačnici i kao nevini stradali iz ratnih sukoba na ovim prostorima, svakog je dana sve veća. U društvu podijeljenih naracija, nacionalizma i huškačke retorike, kako u medijima tako i u politici, neophodno je očuvati obraz profesije koja se novinarstvo zove.
Upravo bi zdravo funkcionalno društvo moralo imati temelje na inkluzivnim politikama memorije i na rekonstrukciji prošlosti koja se temelji na činjenicama, a ne slobodnim parafraziranjima historije. Upozorava na to i Anida Sokol, novinarka i istraživačica Mediacentra, koja kaže:
„Nažalost, naše društvo je sagrađeno na oprečnim i jednostranim etnonacionalnim politikama memorije u kojima svaka etnonacionalna grupa odaje počast samo svojim žrtvama i ratnim herojima i na osnovu kojih trenutne vladajuće etnonacionalne političke partije legitimišu svoju vladavinu.“
Svjesna značaja suočavanja s historijskim činjenicama i odavanja počasti svim žrtvama, dodaje kako mediji imaju značaju ulogu jer mogu da utiču na javnost.
„Mediji mogu ponuditi prostor inkluzivnim, građanskim politikama sjećanja. Nažalost, u BiH mediji su u službi vladajućih elita koje i rekonstruišu prošlost na osnovu oprečnih i jednostranih etnonacionalnih diskursa. A mediji bi kroz konstruktivno novinarstvo i edukativne programe mogli pomoći izgradnji mira i pomirenja“, navodi Anida.
Dodaje kako se nije susretala s osporavanjem svog rada u pogledu tema koje se tiču naše bliske prošlosti, ali iz jednog poražavajućeg razloga.
„Tekstovi koji kritički tretiraju teme o izvještavanju medija o nedavnoj prošlosti nisu zanimljivi javnosti i zanemareni su u javnom prostoru“, iskrena je Anida.
Zaključuje kako je istinski važno propitivati historiju na lokalnim nivoima, ali su lokalni mediji, kako navodi, nažalost vrlo selektivni kada je riječ o ovakvim temama.
„Prema istraživanjima koja smo do sada radili lokalni mediji selektivno pristupaju ratnoj prošlosti i objavljuju uglavnom vijesti o komemoracijama samo svojih žrtava. To dodatno stvara jaz među građanima, a naročito pogađa povratnike u lokalnim zajednicama. Lokalni mediji su u službi vladajućih partija i izvještavaju selektivno i jednostrano“, zaključuje Anida.
Ipak, ovakva konstatacija ne bi smjela obeshrabriti sve nas da nastavimo raditi na osvjetljavanju ovih tema, koje su, uprkos tome što su izuzetno osjetljive, veoma važne za razvoj i održavanje našeg društva, ali i mira u konačnici.
Uloga medija bi zato trebala biti u svojstvu društvenog alarma. Da ukazuje na opasnosti, probleme i izazove nastale pogrešnim pričama o prošlosti. U svojoj lokalnoj zajednici novinar bi trebao biti prije svega osoba koja ne zauzima stranu i koja je spremna saslušati različite narative i uvažiti činjenicu da su na svim stranama, iz svih ratnih stradanja, najviše ispaštali nevini ljudi. Žrtve, zbog kojih uporno treba raditi na otkrivanju istine. Kako više nikada ne bi došlo do istih.
Sara Velaga, rođena 28. aprila 1994. u Banjaluci. Odrasla u Jajcu. Diplomirana komunikologinja za odnose s javnošću. Spisateljica, novinarka, autorica nagrađenih priča „Ničija djeca“, „Blago ispod krova“ i „Velike boli traže velike duše“. Aktivistica, feministica, s trenutnim angažmanom u magazinu „Buka“, omladinskom magazinu „Karike“, ali i samostalnom projektu, serijalu priča „Oni koji ostaju“, podržanom od IMEP-a. Živi i radi u Banjaluci.
Foto: Mirjana Ribić
