Mediji posjeduju moć da na određeni način predstave svijet. I baš zato što postoji toliko različitih i suprotstavljenih načina na koje se značenje svijeta može izgraditi, od suštinske je važnosti šta se i ko predstavlja, šta se i ko izostavlja i na koji način se prezentuju stvari, ljudi, događaji i odnosi. Ova definicija Douglasa Kellnera možda na najbolji način oslikava važnost medija u kreiranju naše percepcije stvarnosti i njihovoj odgovornosti u procesu oblikovanja naše svijesti. Ta važnost i odgovornost posebno dobiva na značaju kad je riječ o medijskom izvještavanju o događajima iz prošlosti, posebno o konfliktima i sukobima iz te prošlosti. Mediji su jedan od značajnih aktera ili agenasa suočavanja s prošlošću i upravo način na koji oni o toj prošlosti izvještavaju uveliko određuje način na koji se medijska publika/javnost s prošlošću nosi, ali i način na koji ta prošlost utiče na sadašnjost i budućnost.

Medijska odgovornost u izvještavanju o prošlosti ne odnosi se samo na pristup događajima iz prošlosti, način/formu njihovog predstavljanja i jezik koji se pritom koristi. Riječ je, suštinski, o mnogo važnijoj medijskoj ulozi u suočavanju s prošlošću, a ona se odnosi na izgradnju dominantnih narativa o prošlosti i njihovu /zlo/upotrebu danas. Pojednostavljeno kazano: medijsko izvještavanje o prošlosti može da bude mehanizam produbljenja i produljenja sukoba ili „alat“ za izgradnju mira. Koju će ulogu mediji i novinari preuzeti ovisi o njihovom moralnom habitusu, etičkom kodu i svjesnosti svoje društvene uloge i obaveze da imaju emancipatorsku, a ne represivnu ulogu u društvu.

Kada je riječ o medijskom izvještavanju o prošlosti u Bosni i Hercegovini, već i površnim uvidom u medijske sadržaje i pristupe novinara uočavamo brojne primjere neetičnog, neprofesionalnog, huškačkog, mrziteljskog novinarstva, zasnovanog na revitalizaciji događaja iz neposredne prošlosti u dnevnopolitičke svrhe, glorifikaciji počinitelja zločina, viktimizaciji isključivo jedne strane, i općenito neprofesionalnom načinu izvještavanja koji ne doprinosi pomirenju i ostvarenju pozitivnih pomaka i odmaka od ratne prošlosti na Zapadnom Balkanu. Ovo su, naravno, ekstremni primjeri, no i kod onih medija koji ne pristupaju izvještavanju o prošlosti na ovako neprofesionalan način riječ je, uglavnom, o „prigodničarskom“ izvještavanju (vezanom za obilježavanje godišnjica određenih događaja, suđenja za ratne zločine i sl.), koje ne pomaže boljem razumijevanju događaja iz prošlosti, nego ih uglavnom predstavlja kao nešto sa čime se još uvijek živi (rat kao „izgovor“ za današnju nefunkcionalnu državu i društvo ili rat kao „teret“ da se nastavi sa životom na individualnom i kolektivnom planu), ili, pak, kao nešto što bi trebalo biti zaboravljeno u interesu nastavka suživota i pomirenja (pa neki mediji izbjegavaju da uopće govore o događajima iz prošlosti ili o njima izvještavaju sasvim „sterilno“, izbjegavajući da se imenuju počinitelji zločina i žrtve, kao da je riječ o elementarnim nepogodama, smatrajući da tako ne podstiču dalje sukobe). Pristup mnogih medija kod izvještavanja o prošlosti još uvijek je zasnovan na kolektivizaciji krivnje i spektakularizaciji patnje, kao i na dominantnom pristupu „mi“ i „oni“ („mi“ kao isključive žrtve i borci za slobodu i pravdu i „oni“ kao isključivi krivci i počinitelji zločina), što, zapravo, ne doprinosi trajnoj izgradnji mira, već više zamrzavanju sukoba i/ili njegovog perpetuiranja u sadašnjosti.

Kako mediji mogu, odnosno na koji način trebaju pokušati  prevazići ovakve dominantne narative? Kako razvijati mirovno novinarstvo i biti odgovoran u izvještavanju o prošlosti? Prvi je korak, čini se, priznati svoju odgovornost ne samo u interpretaciji događaja iz prošlosti nego i u sudjelovanju u njima, ako je takvog čega bilo. Dana 23. maja 2004. New York Times se izvinio svojim čitateljima jer ih je navodio na pogrešne zaključke o posjedovanju oružja za masovno uništenje u Iraku, što je bio ključni argument američke administracije za napad na Irak. Primjer je ovo kako mediji mogu (i trebaju) imati samorefleksiju i objektivno sagledavati svoju ulogu u događajima iz prošlosti. Samo mediji i novinari koji su se suočili sami sa sobom i uspjeli objektivno sagledati svoju ulogu u prošlosti i shvatiti odgovornost za sadašnjost i budućnost mogu preuzeti aktivnu ulogu u izgradnji koncepta mirovnog novinarstva. A ono podrazumijeva svjesnu odluku urednika i novinara o čemu će i kako izvještavati kako bi kreirali preduvjete da se društvo razvija u skladu s nenasilnim vrijednostima i gradi odgovoran pristup interpretaciji ratne prošlosti. Suština mirovnog novinarstva je balansirano, fer i objektivno izvještavanje, odnosno kanalisanje komunikacije o prošlosti u skladu s pozitivnim vrijednostima društva, edukacija javnosti i izgradnja povjerenja, predupređivanje krivih i zlonamjernih interpretacija događaja iz prošlosti, analiza konflikata zasnovana na činjenicama sagledanim iz različitih uglova, a ne jednostranim stavovima i mišljenjima. To je težak i odgovoran posao, no mediji i novinari moraju ga konstantno i kontinuirano raditi, u interesu javnosti/građana i izgradnje trajnog i stabilnog mira.

Mirovno novinarstvo ne služi samo adekvatnoj interpretaciji događaja i suočavanju s prošlošću. Mediji, naime, imaju i preventivni potencijal, koji se ogleda u omogućavanju emocionalne i racionalne reakcije javnosti na događaje iz prošlosti koja neće produbljivati tenzije, u definiranju i diskusiji o konfliktu na odgovoran način, pronalaženju rješenja za neriješena pitanja i interpretacije prošlosti, te u postizanju konsenzusa o prošlosti u ime prevencije konflikta u budućnosti. Taj potencijal mediji moraju maksimalno (is)koristiti. U suprotnom postaju saučesnici u produbljivanju i produljivanju sukoba.  

Dr. sci. Lejla Turčilo redovna je profesorica na Odsjeka za komunikologiju/žurnalistiku Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje predaje predmete: Teorija medija, TV novinarstvo, Online novinarstvo i Mediji i politika na dodiplomskom i master studiju i predmet Oblikovanje novih javnosti i PR na doktorskom studiju. Objavila je tri autorske knjige, dvije koautorske knjige, kao i jedan priručnik i pet istraživačkih publikacija. Objavila je više od četrdeset naučnih i stručnih radova u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, SAD i Kolumbiji. Učestvovala je u više naučnih i stručnih konferencija, simpozija i kongresa u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Rukovoditeljica je Centra za cjeloživotno učenje Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i šefica Odsjeka za komunikologiju/žurnalistiku. Polje interesovanja joj je online komunikacija, interkulturalna komunikacija, medijska pismenost, te medijske slobode.

Foto: Portret autora, Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu, internetska stranica