Kulturu sjećanja možemo odrediti kao skup mehanizama i procesa kojima društvo prenosi, oblikuje i održava događaje iz prošlosti, te na taj način stvara podlogu na osnovu koje se tumači sadašnjost i kreira budućnost. Po riječima Joha Gillisa: „Radnici, etničke manjine, mladi i žene dobijali su pristup nacionalnim sjećanjima još sporije no što ih se primalo u nacionalne predstavničke i obrazovne institucije. Najviše su osjećale gubitak prošlosti upravo dominantne muške elite koje su same sebe vidjele na vrhuncu progresa te su najviše insistirale da se prošlost obnovi i očuva. Sve donedavno oni su bili jedini koje se komemoriralo. Žene i manjine često služe kao simboli „izgubljene“ prošlosti, nostalgično shvaćene i romantično konstruirane, ali njihove se stvarne živote vrlo spremno zaboravlja“.[1]
Bosanskohercegovačka kultura sjećanja počiva na kultu branioca i heroja – muškarca, kao i na kulturi sjećanja koja odaje počast samo „svojim“ žrtvama, dok se sa druge strane vrlo mali prostor u kulturi sjećanja ostavlja ženama i mladima, kao i kulturi sjećanja koja odaje počast svima, poštujući bol drugog.
Simboli izgubljene prošlosti
Gradeći dominatnu kulturu sjećanja kao kulturu branioca i heroja – muškarca, zaboravili smo na ulogu žene u ratnim i postratnim godinama. Zaboravili smo da su žene bile te koje su inicirale i pokrenule procese suočavanja sa prošlošću i pozivanje na odgovornost i kažnjavanje počinilaca ratnih zločinaca. Žene su te heroine koje su bez oružja stavile procese suočavanja sa prošlošću u sam fokus javnosti, one su te koje su uvidjele da izgradnja veza među ljudima može biti osnov za konflikt, ali isto tako može biti osnov za njegovo dugotrajno razrješenje. One su bile te koje su neumorno borile da ponovno uspostave pokidane veze i izgrade povjerenje između nijemih i obespravljenih građana/ki.
Upravo da bi nastavile procese koje su pokrenule žene devedestih godina, te da bi mladim ženama iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva pružili priliku da izađu iz nametnih podjela, da mogu slobodno da postavljaju pitanja i da čuju glas žena koje su učestovale u ratu kao vojnikinje, zatim da čuju glas žene koja je žrtva ratnog seksualnog nasilja i djeteta koje je rođeno zbog rata, kao i žene koja je digla glas protiv rata, realizovali smo projekat „Simobli izgubljene prošlosti“. Kroz aktivnosti smo stvorili prostor da se čuje glas žena sa jedne strane, a sa druge strane smo nastavili graditi drugačiju kulturu sjećanja i pokušali spriječiti zaborav, te podstaći mlade da uče, pamte i kritički misle.
Da postoje mlade žene koje prkose nametnutoj isključivoj kulturi sjećanja, u kojoj je dozvoljeno da se sjećaš samo svojih žrtva, pokazalo nam je upravo ovih deset mladih žena koje su kroz aktivnost „Dan memorijalizacije mira“ na dostojanstven način, polaganjem cvijeća i minutom šutnje odale počast djeci. Ova mirovna grupa je cvijeće položila na Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva i na Spomen-obilježje nevino stradaloj djeci sa područja Istočnog Sarajeva. [2]
Kroz ovu „malu“ aktivnost, velikih razmjera, pokazale su nam ono što niko nije uradio od završetka rata, da su djeca samo djeca bez obzira na okolnosti, te da upravo radi djece koja su izgubila život, trebamo zajedno graditi kulturu sjećanja kojom se odaje počast žrtvama bez obzira na vjeru i naciju, te da je to jedini način da gradimo budućnost na vrijednostima humanizma, pravde i slobode.
Mirjana Trifković više od deset godina radi na projektima i programima koji imaju za cilj suočavanja sa prošlošću i izgradnju mira, sa fokusom na mirovnu edukaciju mladih i rad sa udruženjima žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Radila je u Sudu Bosne i Hercegovine kao stručna saradnica u Odjelu za ratne zločine, a završila je Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Trenerica je za izgradnju mira i edukantica geštalt edukacije za psihoterapiju i edukacije za traumu – savjetnika. Trenutno je angažovana kao konsultantica međunarodnih organizacija koje rade na polju tranzicijske pravde, suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini.
[1] John R. Gillis . Pamćenje i identite: povijest jednog odnosa, u: Kultura pamćenja i historija, Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, Zagreb, 2006
[2] https://www.mreza-mira.net/izdvojenozaslajder/bili-su-samo-djeca-zajedno-mozemo-graditi-mostove-buducnosti/?fbclid=IwAR2qJInwHa81ggDoOn3OtQAyEjodBYVcHzUG3WZteritK5wj_L-t_zn0ar4
