Photos by: Adela Jusić
Opis fašizma Benedetta Crocea kao ‘suvremenog oboljenja morala’ može poslužiti kao zgodno polazište za promišljanje fenomena masovne izgradnje revizionističkih, negacionističkih i klerofašističkih spomenika širom Bosne i Hercegovine, koji prije da memorijaliziraju sadašnjost nego prošlost. Namjera im je mahom da impresioniraju ili zastraše posjetioce, a svrha, odgojno-patrijarhalnim vokabularom rečeno, da budu opomena koja kontrolira i sprečava kreiranje novih progresivnih narativa, odnosno ‘skretanje’ naroda i novih generacija s puta pomirenja, priznavanja krivice, nepristrasnog i naučnog utvrđivanja činjenica i ratne historije, koja kao takva može biti samo jedna – inkluzivna historija.
Tako revizionisti i negacionisti ostaju bliski tradicionalnom načinu memorijalizacije. Preferiraju izgradnju spomenika od izdržljivih, krutih materijala, poput betona, mramora, čelika ili bronze kojom podržavaju militarističku ideju teritorijalne okupacije i podjele. Novi svjetski trendovi memorijalizacije teže pak konceptualnim rješenjima i ekološko osviještenim i isplativijim pristupima. Cilj im je stvaranje dinamičnog prostora, kojim se podstiče inkluzivnost, interakcija te pokušava odgovoriti na promjenljive potrebe društva.
Nažalost, još jedan neslavan primjer šovinističke memorijalizacije nastao je nedavno u mjestu Stari Brod, petnaestak kilometara kanjonom Drine ispod Višegrada. U središte netaknutih prirodnih ljepota arhitekta Novica Motika smišlja dok vajar Bojan Mikulić izvodi remek-djelo bukvalističkog kiča te u Drinu postavljaju 27 bronzanih skulptura koje koriste moć straha, najdjelotvornijeg stimulatora zastrašujućih vizija o neizvjesnoj budućnosti, na etnicitet svedenog naroda (u ovom slučaju srpskog) ako bude zaveden čarima multietničkog života. Pored skulptura, izgrađeni su pravoslavna kapela i betonski memorijalni centar, u kojem je preko cijelog zida uklesano oko 6000 imena žrtava ‘ustaških, muslimanskih i partizanskih’ zločina.
Jedan navodni prizor iz 1942. godine je Motiki i Novakoviću bio posebno inspirativan. Radi se o nezabilježenom, masovnom samoubistvu 320 djeva – od muškaraca nezaštićenih žena, koje su odlučile da se kolektivno bace sa stijene u Drinu kako bi ‘sačuvale obraz’ i ne bi bile silovane od vojnika druge etnije, nacije ili vjere. Motika je za ovo djelo dobio ‘Medalju zasluga za narod“ od predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović[1] u znak zahvalnosti za doista kreativno i zgodno idejno rješenje.
S obzirom na to da ovaj ‘genocid’ u Starom Brodu nije zabilježen u brojnim historijskim radovima potkrijepljenim dokazima na prostorima Jugoslavije, a ni šire, niti je provedeno i objavljeno ozbiljno istraživanje koje ispituje njegovu istinitost, nameću se tri ključna pitanja:
Kome danas odgovara izgradnja ovog spomenika u Starom Brodu?
Zaplet: Nekolicina moćnika (naučnika, sveštenika, političara i umjetnika) od 2008. godine tvrdi da su revizijom historije, bez do danas objavljene prateće historijske građe, došli do saznanja da je s proljeća 1942. godine preko 6000 civila sarajevsko-romanijske regije i Podrinja stjerano na područje Starog Broda i Miloševića, a zatim ubijeno od Crne legije Nezavisne Države Hrvatske (NDH), muslimana i partizana. Tvrde također kako ovaj zločin do sada nije zabilježen te da je ‘spomen-muzej’ odgovor na dosadašnju šutnju kao nastavak opisanog čina genocida. Historiji je dobro poznato da je vodstvo NDH prema nehrvatskom stanovništvu zastupalo radikalnu politiku. Prema zvaničnim podacima u proljeće 1942. godine u Istočnoj Bosni operira pet vojnih sila: NDH, Njemačka, Italija, Nedićeva Srbija i partizani. Baš u tom periodu četničke vojne jedinice su potpisale niz sporazuma sa NDH, Italijanima i Nijemcima,[2] što ne bi bilo moguće da je takav jedan genocid počinjen upravo u istom periodu. Dok autori spomenika tvrde da italijanske jedinice nisu dozvolile prelazak Srba u Srbiju, posebno je kroz historijske dokumente opisano savezništvo italijanske posade u Višegradu s lokalnim srpskim četničkim jedinicama. Historiji su također poznati zločini počinjeni u Istočnoj Bosni, pa tako npr. u knjizi Istočna Bosna u NOB-u (1971, str. 6) piše: „Izgledalo je kao da se četnici i ustaše nadmeću ko će više zločina počiniti – teško je to opisati, narod je bio bespomoćan, a partizanske snage malobrojne da bi svugdje pritekle u pomoć.“
Međutim, ono što historiji nije poznato jeste opisana scenografija o genocidu nad 6000 srpskih civila u Starom Brodu u proljeće 1942. godine, na koju se spomenik referira. Teško je ne primijetiti da jedna ovakva scenografija sa sobom nosi elemente krajnje morbidnog plagijarizma genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine, pa time iznova animira teoriju prema kojoj su negiranje i opravdavanje lice i naličje iste kovanice.
Kome danas odgovara scenografija o kolektivnom samoubistvu 320 djeva?
Zaplet: 320 djeva skače sa stijene u nabujalu Drinu u proljeće 1942. godine kako bi izbjegle silovanje od nesrpskih vojnika i ‘sačuvale obraz’, tj. mušku čast. Da je današnjoj vladajućoj strukturi toliko stalo do položaja žena u društvu, vjerovatno bi nešto uradile u vezi s učestalim femicidima, nasiljem, seksualnim uznemiravanjem i silovanjem. Možda bi riješile i status preživjelih žrtava seksualnog nasilja u posljednjem ratu i omogućile im dostojanstven život ili bar neometan pristup zdravstvenoj skrbi, i time krenule u rješavanje rastućeg problema ugnjetavanja žena u RS i BiH. Umjesto toga, odlučile su stvari ‘riješiti’ na drugi način. Jednom kada su vrišteće statue čvrsto zabodene u rijeku, lokalni paganski običaj ‘bogojavljensko plivanje za Časni krst’ za narednu godinu premješten[3] je baš na mjesto na kojem su navodno djeve počinile kolektivno samoubistvo. Zamislimo scenu u kojoj mišićavi mladići izbrijanih glava u zimske dane izranjaju časni krst, maštajući o tijelima časnih djeva koje je rijeka odnijela dok se nadaju blagoslovu, a posebno vaskrsnuću patrijarhatom i šovinizmom oduševljene žene.
Kome danas odgovara izgradnja ‘opomen’ kompleksa izgubljenog u prekrasnoj prirodi?
Zaplet: Izgradnju memorijalnog kompleksa finansirali su domaće i susjedne[4] sive eminencije, amnestirani tajkuni, predvoditelji radikalno desničarskih pokreta koji su u zadnjem ratu provodili Karadžićevu politiku i učestvovali u stvaranju parastrukturnih vlasti poput Srpske autonomne oblasti (SAO) Hercegovine. Oni se naravno nikada nisu bavili izučavanjem historije Drugog svjetskog rata, ali su aktivno učestvovali u arhitekturi mračnih dijelova nove historije.[5]
Od mjesta Borika kod Rogatice pa sve do ‘opomen obilježja’ nedavno je izgrađen i makadamski put, a turističke agencije Višegrada nude posjetu kompleksu gliserom. Možda ćemo u skorijoj budućnosti svjedočiti i izgradnji pratećih privatnih turističkih kompleksa ili sličnih mašina za pranje novca nauštrb značajnog prirodnog bogatstva i na leđima potplaćenih srpskih radnika, odnosno istih onih mladića koji su jačali vjeru izranjajući časni krst, a koje, kod uhodane ekipe privatnih zaštitarskih agencija, čeka posao čuvara i portirnica ispred objekata vlasnika.
Proces ‘oistinjavanja’ podobne historije danas nije ni zahtjevan ni pretjerano skup. Niti su potrebna istraživanja, posebno ne naučna, niti bilo kakva priprema ili predznanje. Revizionist i negacionist može postati svako, čemu i svjedočimo na primjeru Starog Broda, te mnogim drugim mjestima u oba entiteta i iz reda sva tri naroda. Tom kraticom pristiže se na put na kojem se tešu militarizirani maskuliniteti, izmišljaju neprijatelji i tamo gdje ih nema i vode žestoke borbe iz udobnosti moćničkih fotelja protiv ‘zla’ i ‘međuplanetarnih’ zavjera.
Nermina Trbonja je sociologinja u svojstvu doktoranda ISP-a, Univerziteta Pariz Nanterre, i kao istraživačica na NYU Abu Dabi. Pripada talasu mladih mislilaca zainteresovanih za kritičnu vojnu i bezbjednosnu sociologiju i njeno istraživanje se fokusira na različite aspekte rodne kulture vojnih i paravojnih struktura. Dio je tima KUMA International i WARM Fondacije. Vodila je istraživačku jedinicu OTI o kretanjima ekstremne desnice u BiH i bila je član UN porodice više od deset godina.
Kao aktivistkinja uključena je u mnoge lokalne, regionalne i globalne inicijative koje se bave pitanjima roda, rata i njegovih posljedica.
[1] https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=350133
[2] Stepančić, Miroslav, “Treća neprijateljska ofenziva u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini gledana kroz neprijateljska dokumenta“, Vojnoistorijski glasnik, br. 3., Beograd, 1951; Leković, Mišo, „Dogovor okupatora i kvislinga o zajedničkim operacijama protiv NOVJ u proleće 1942“ (TRIO – Treća neprijateljska ofenziva), Vojnoistorijski glasnik 1, Beograd,1988; Dr. Rasim Hurem: Kriza narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941 i početkom 1942 godine. Sarajevo, 1972, str. 211;Hoare, Marko Attila, Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia, The Partisans and the Chetniks 1941-1943, Oxford University Press, 2006; Antonić, Zdravko, „Ustanak u istočnoj i centralnoj Bosni 1941“, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973; Hurem, Rasim, „Sporazumi о saradnji između državnih organa Nezavisne države Hrvatske i nekih četničkih odreda u istočnoj Bosni 1942. god.“, Prilozi: Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, 2, br. 2, 1966, str. 285-325;Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, svezak XIV, knjiga 1, dokument br. 65, str. 175; Šumanović, Vladimir. Ključni vojno-politički događaji u Istočnoj Bosni 1942, Doktorski rad odbranjen 2019. godine. Dostupan na: https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1802/datastream/PDF/view
[3] https://www.drinapress.org/2021/01/18/bez-organizovanog-plivanja-na-bogojavljenje/
[4] https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/transkript-razgovora-karadzica-i-davidovica-iz-1991-mi-sve-redom-rusimo/388998
[5] Donia, Robert J. Radovan Karadžić: Architect of the Bosnian Genocide, Cambridge University Press, 2014. Print.
