Postoji li danas ijedan mlad čovjek a da nijednom nije istraživao o događajima iz prošlosti ili pak nastojao da nađe ključni argument zašto je nešto istina? Vjerojatno ne. Mladi u Bosni i Hercegovini su, što zbog rodbine, što zbog okoline u kojoj žive ili spoznaje o vlastitom neznanju, osuđeni istraživati o događajima iz prošlosti sami. Taj put svakako treba biti osamljen i kritički nastrojen da bi bio ispravan i oslanjati se na provjerene, utvrđene činjenice o prošlosti.
Nedavna presuda Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Stanišiću i Simatoviću, koji su osuđeni po 15 godina zatvora za ratne zločine u Bijeljini, Zvorniku, Doboju, Trnovu, Bosanskom Šamcu i Sanskom Mostu i da su odgovorni za udruženi zločinački poduhvat (UZP), koji je za cilj imao nasilno uklanjanje nesrpskog stanovništva tokom cijelog trajanja rata u Bosni i Hercegovini, dokazuje da se povijest odvija danas. I dan-danas se ukapaju žrtve brojnih zločina, za mnogima se još traga, a neke nemaju odgovarajuću financijsku pomoć. Mladi koji danas nastoje živjeti u europskoj Bosni i Hercegovini, koja nudi brže ostvarivanje financijske stabilnosti, nažalost ne mogu to učiniti zbog neizostavne prošlosti koja još nije dovršena. To nema loše posljedice ako su mladi spremni kritički učiti o prošlosti, no kada se generaciji koja nema ispravno i dosljedno priloženo znanje o tijeku događaja iz devedesetih onda to postaje podobna masa koja upija netočno servirane informacije. Upravo zbog toga je bitno da mladi ne bježe od prošlosti jer ih se ona itekako tiče i isprepletena je sa sadašnjošću.
Mladi su ponajviše ciljna skupina etnonacionalističkih politika, što se može jednostavno objasniti primjerima da su često radikalne skupine sastavljene od mladih ljudi najveći promicatelji govora mržnje prema drugim etničkim skupinama. To dokazuje da se narativ govora mržnje najbolje „prima“ kod onih skupina s najmanjim znanjem o događajima iz prošlosti. Prošle godine otvoren je Memorijalni centar „Groblje mira“ nadomak Mostara koji je napravljen za žrtve hrvatske nacionalnosti Drugog svjetskog rata i poraća. Međutim, vrlo je moguće da su tu ukopane i neke žrtve koje su činile zločine tijekom ustaškog pokreta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, čime se dovodi u pitanje poenta naziva „groblje mira“. Za koga je to groblje mira i kako može donijeti mir? Postoji li istinski mir ako izjednačimo one koji su stradali i one koji su činili zločine? Nedopustivo je da žrtve budu ukopane gdje i potencijalni ratni zločinci jer se time relativizira sve ono što je počinjeno u ime nacističke države. Ali možda je to poruka koja se želi poslati?
S druge strane, prostor nekadašnjeg ratnog logora za Bošnjake, Heliodrom, koji su kontrolirali vojnici Hrvatskog vijeća obrane, upravo postaje njihov muzej, te vjerojatno predmet slavlja i glorifikacije za buduće generacije kojima neće preostati ništa drugo osim da vjeruju i budu ponosni na „svoje“. Ali istina zatočenja i mučenja Bošnjaka tijekom devedesetih je arhivirana, dokazana, i ne može se sakriti. Ipak, spomenuto groblje i muzej je povijest kakva će dočekati mlađe generacije. Možda je zato mladima lakše vjerovati u nešto što je naizgled lijepo i ponosno nego u ono što je sudski utvrđeno, medijski zataškano u njihovoj lokalnoj sredini, i u što „većina“ ne vjeruje oko njih. Jedino će njihovom znatiželjom i propitivanjem o događajima uspjeti doći do istine, jer ni obrazovanju, a ni vlasti koja ih okružuje nije u cilju da govore o svojoj strani odgovornosti kada je riječ o edukacijama o događajima iz ratne prošlosti.
Ali mladi, htjeli – ne htjeli, svakodnevno bivaju obaviješteni o događajima iz prošlosti koji nisu nužno utemeljeni na istini i činjenicama, a čije posljedice utječu na negativno ponašanje odgovornih vladajućih osoba u javnom prostoru, što im pokazuje sliku nesuradnje i neslaganja. Upravo zbog toga mladi se trebaju vratiti 30 godina unazad, jer je to njihova realnost, jer je to neizostavno za izgradnju njihovog mirovnog mentaliteta. Ako se prošlost ostavi onima koji je žele uljepšati ili iskriviti, onda će je prepustiti da se ona kotrlja u takvom stanju desetljećima, a što može biti pogubno u stvaranju budućnosti mirovne Bosne i Hercegovine.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
