Bio sam dijete kada je izbio rat na Kosovu. Očima djeteta se sjećam tri kristalno jasne stvari. Naš prozor je gledao na kvart u kojem su srpske snage deportovale ljude i provaljivale u ulaze stambenih zgrada. Sjećam se tri porodice koje su se skupile u prostoriji u kojoj je svijeća skrivena ispod stola kako ne bi isijavala više svjetlosti nego što je to neophodno. Sjećam se voza i toga da nismo znali da li nas vodi do spasa ili prokletstva.

Još uvijek imam poteškoće suočiti se sa tim slikama, sa tim sjećanjima, ranama koje su izblijedjele u mojoj glavi. Sve mi se čini poput onih starih snimaka u kojima slike postaju zamagljene, a onda ponovo izoštrene, da bi ponovo postale zamagljene, uz pucketanje snimka kamerom, kako bi se ponovo izoštrile, ali nikada kao na dan kada su se te stvari desile. Na mom snimku niko nije žrtva nasilja. Ili je nasilje izostavljeno iz moje vizuelne memorije.

***

Ponekad se takva sjećanja čine smiješnima, apsurdnima, kao da su se desila samo meni. Čovjek misli da pripada određenoj zemlji kada se identificira sa njenim glavnim ličnostima, kada u njima pronalazi određenu dozu svoje pasije ili suosjećanja. Čovjek misli da je trenutni premijer mogao biti jedna od osoba u tom vozu misterije. Čovjek misli da su političari u njegovoj državi – ukoliko se ona može nazvati državom – imali tu nesreću da ih je otjerao takav zlokoban sistem ili činjenica da su svjedočili tome da su članovi njihove porodice rastavljeni poput stranica knjige. Dijete koje doživi rat prije škole i koje je sada odrasla osoba, spremna nositi se sa stvarnošću, smatra da politički lideri i donosioci odluka imaju iste osjećaje po pitanju rata, po pitanju perioda kada je moć značila preživljavanje. Amos Oz, pisac koji se bavi stradanjem, kaže da kada dođe do sudara dva režima, život koji jači režim smatra važnijim postaje život koji preovladava.  

***

Ne postoji bolnija poezija nego što je odsustvo poezije u slučaju silovanih žena; odsustvo njihove priče; nego što je potpuno odsustvo muzeja o ovim ženama koje velika većina nas još uvijek ismijava. Samo neki od nas su ovim ženama dali glas kako bi govorile o svom revoltu. Na Kosovu govorimo o suočavanju sa prošlošću i do toga je možda i došlo, iako ja imam ozbiljne sumnje u vezi s tim. Smatram da još uvijek postoji prostor za raspravu. Smatram da smo iznevjerili silovane žene. Iznevjerili smo tijela koja nisu kriva za geografiju, za patrijarhat na Balkanu, za muškarce na Kosovu ili u Srbiji, Kosovo, ili za Srbe koji još uvijek odgajaju nove generacije uz zvuke pjesme ”Kosovo je srce Srbije” ili Albance koji smatraju da ukoliko neko pita o silovanju, to dovodi do gubitka obraza i sramoćenja porodice. Muškarci. Pričajmo o muškarcima u procesu suočavanja sa prošlošću. (Čitajte: dijelu muškaraca koji se bave muškošću, čašću, kodeksom časti, krvlju koja se proliva za žene, obeščašćenim i degradiranim porodičnim ognjištem, samo zato što su kosovsku ženu u ratu silovala okrutna bića).

**

Kada Albanac zaista shvati da mora podržavati ženu koju je silovao neprijatelj, bit ćemo manje frustrirani. Kada muškarac ne bude ometen pričom o silovanoj ženi, spavat ćemo spokojnije. Kada Albanac dopusti da takva priča pređe preko napaćenih usana žene, bit će lakše za nas suočiti se sa prošlošću kojoj nismo težili, već koja nam je nasilno nametnuta. Kada Albanac shvati da su u prošlosti žene bile predmet nasilja uslijed mentaliteta prema kojem se ”na taj način njihova vrijednost svodi na ništa”, što se desilo Albankama tokom rata koji je pokrenula Srbija ne tako davno, bit ćemo u stanju ostvariti napredak ka budućnosti. Prošlost nas proganja, ali mi se ne rukujemo s njom kako bismo se pomirili. Ili kako bismo se suočili s njom. Nakon rata je strašno misliti da su muškarci ti koji odlučuju o sudbini ovih žena.

***

Film ”Tri prozora i vješanje” redatelja Ise Quosja pokazuje mjeru u kojoj žena pati kada ljudi saznaju da je silovana. Ko ju je silovao? Muškarci. Muškarci, sada u toj zgradi, u ovoj zgradi, u zgradi pored statue drugog muškarca – Skenderbega, u bilo kojoj zgradi u kojoj njihovi pečati odlučuju o sudbini žena. Gdje se odlučuje o sudbini većine nas, bilo da smo muškarci ili ne.

Tokom pisanja o suočavanju sa prošlošću, otvorila su se i druga vrata, a nekima od njih nisam se mogao baviti. Ne znam da li sam se suočio sa istinom tako dobro ili na tako jak način da sam danas dobro. Ne znam da li sam se suočio sa istinom ili sa propagandom. Znam da su isti muškarci bili na vlasti već dosta dugo i da knjige koje su oni pročitali nisu iste knjige koje sam ja listao. Drugim riječima, nismo na istoj talasnoj dužini. To mi šteti. To šteti silovanim ženama, novoj generaciji koja se želi sjećati rata, a ne zaboraviti ga, ali ne na način koji nam sugeriraju ti muškarci. Ti muškarci su poput mrvica velikog hljeba kojim se prehranjujemo tako dugo. Ove mrvice su ustajali ostaci. To su ljudi koji nam ne dozvoljavaju da pričamo o svojoj prošlosti, svojim traumama, o nasilju koje možda nije isto kao ono koje su doživjele one žene kojima je odnos nametnut protiv njihove volje, već nasilje u našim umovima i ono o kojem želimo govoriti. Siguran sam da postoje riječi, stihovi i knjige koje svi mi nosimo u nama, kojima ovaj mentalitet, ovi muškarci, ove institucije, ova jalova muškost na kojem se zasniva društvena konstelacija Kosova i služi kao mjera za mnoge stvari, ne dozvoljavaju da dođu do izražaja. Neko drugi nosi teret krivice, dok mi nosimo teret sjećanja i prebiremo po njima sve dok je to neophodno.

Arbër Selmani je freelance novinar i pisac iz Prištine koji se bavi kulturom. Diplomirao je marketing, a oblasti njegovog interesovanja i djelovanja uključuju kulturološke studije, multikulturalnost, suočavanje sa prošlošću i pitanja vezana za LGBT osobe. Godine 2013. UN Women i UNDP su mu dodijelili nagradu za novinara godine. Twitter: @arberiani