Piše: Edvin Kanka Ćudić
Kada se govori o slavi i prosperitetu Brčkog, uvijek nam na um padne Brčko sa početka dvije hiljaditih godina. Oni koji su posjećivali bosansku Posavinu u tom periodu mogli su vidjeti grad u kome se, za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, bolje i ugodnije živjelo. U kome su plate bile duplo veće nego u druga dva entiteta.
Brčko je grad poznat po mnogo čemu. Tu je stasala najpoznatija Jugoslavenka Lepa Brena, ali i rođena hrvatska pjevačica Vesna Pisarović. Za knjigoljupce, to je rodni grad Bekima Sejranovića. No, da je granični prijelaz u središtu grada, te da je Vijećnica starija od sarajevske i da se mjesto znatnim dijelom kroz povijest naseljavalo muslimanskim prognanicima iz Srbije i Sandžaka, o tome vjerovatno slabo šta znate. Prvi su se doselili stvaranjem Kneževine Srbije, drugi nakon masakra u Šahovićima pokraj Bijelog Polja (Crna Gora). Muhadžiri[1] nisu bježali u bosansku Posavinu zato što im se ona sviđala, nego zato što im se u rodnim grudama život napravio nemogućim. Drugačije su se zvali. Ime je bilo presudno. O strašnoj sudbini svjedoči Azizija džamija u Brezovom Polju. Sultan Abdulaziz je izbjeglicama podigao džamiju. Jedinu bogomolju osmanskog baroka u Bosni i Hercegovini. Dao im je padišah[2] toprak[3] kojem će se skrasiti. Najveći vakif[4] ovog grada je Ali-aga Kučukalić. Rođeni Šapčanin. Izgradio je mekteb[5], medresu[6], ruždiju[7] i hotel. Vjerovatno ne znate ni da je grad formiranjem distrikta ponio krilaticu „Moje Brčko ispunjava želje“. Da me neko pita, ne bih mu znao objasniti šta ovo geslo u praksi znači.
Mjesto je 1992. godine, zajedno sa drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, bilo podvrgnuto nemilosrdnom etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva. Da nije bilo osnivanja distrikta i međunarodne supervizije, Brčko se u današnjem vremenu ne bi mnogo razlikovalo od Višegrada, Zvornika ili Foče. Bilo bi jednonacionalno. Grad bi vjerovatno ponosno krasio spomenik četničkom komandantu Draži Mihailoviću. To je mjesto u kojem su srpski vojnici oličeni u imenu srpskog Adolfa, Gorana Jelisića, tokom rata u Bosni i Hercegovini snimali svoje ratne zločine.
I danas me je sramota pred članovima porodica ubijenih Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića. Mjesta egzekucije ova dva Brčaka do danas nisu obilježena. Političari svih etničkih pripadnosti najvećeg bosanskohercegovačkog grada na Savi nemaju dovoljno sluha da mjesto zločina obilježe. Početkom maja 1992. godine Goran Jelisić je ispred sebe potjerao dvojicu civila u ulicu na ulazu u Zanatski centar. Obučen u policijsku uniformu, sa prigušivačem na škorpionu, Bijeljinac ih je na tom mjestu u njihovom gradu ubio. Husein je u trenutku smrti imao 34, a Hajrudin 40 godina. Još jednom je ime presudilo. Objektivom je to zabilježio beogradski fotoreporter Bojan Stojanović. Za svoj uradak dobio je nagradu World Press Photo. Obzirom da je Goran Jelisić bio upravnik logora Luka, godinama su poslije rata njegovi zatočenici imali traume od policijske odjeće. Kad bi vidjeli uniformisano lice, bježali su na drugu stranu ceste. Srpskog Adolfa su vidjeli u svakom plavom odijelu. Odjeća čuvara zakona postalo je obilježje ubice.
To nije bio jedini zločin na tom mjestu. No, samo je taj zabilježen. Slike svjedoče o monstruoznom ubijanju i iživljavanju Jelisića, te Monike Simonović, Ranka Češića, Koste Kostića i mnogih drugih nad Brčacima. Ne samo u već spomenutom sokaku, nego i u logorima kao što su Luka i Partizan. No, kada bi se u toj ulici ubistava postavila simbolična ploča u znak sjećanja na egzekuciju dvojice sugrađana, odaslala bi se snažna poruka u svijet. Da Brčko nije zaboravilo svoje žitelje. Da čuva sjećanje na svoje mještane.
U Brčkom je tokom rata protiv Bosne i Hercegovine ubijen veliki broj civila. Prema evidenciji Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine do danas je identifikovano 298 lica. Svi oni su svojom žrtvom pomogli da se Brčko proglasi distriktom. Zato umjesto tri spomenika, za tri zaraćene vojske, a koji se nalaze u neposrednoj blizini ulice o kojoj govorimo, podizanjem spomen-ploče Brčko bi pokazalo da je spremno za istinsko suočavanje s prošlošću. Da je došlo vrijeme da se zločini ne gledaju kroz prizmu etnije. Trideset godina je prošlo. Vakat je da se o tom pitanju nešto učini. Možda je spomen-ploča ovim žrtvama najbolji početak neke bolje budućnosti.
Vjerujem da bi taj vid memorijalizacije značio i njihovim porodicama. Bila bi to spomen-ploča herojskoj žrtvi i nehumanom počiniocu. Ne košta mnogo, a simbolika je velika. Kad se to dogodi, bit ću u mogućnosti da kažem da je Brčko i meni ispunilo želju. Odalo počast nevino ubijenim. Sve ostalo je laž.
Edvin Kanka Ćudić (1988) je bosanski borac za ljudska prava koji je najpoznatiji kao lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacije koja se bori za ljudska prava i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji.
[1] Muhadžir – izbjeglica
[2] Padišah – sultan
[3] Toprak – zemlja (tlo)
[4] Vakif – dobrotvor
[5] Mekteb – islamska osnovna škola
[6] Medresa – srednja islamska škola
[7] Ruždija – niža islamska srednja škola
