„Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ocijenio je, uoči posjeta Hrvatskoj, da Hrvati i Srbi nemaju sukobljene interese po pitanju budućnosti i predložio moratorij na šest mjeseci na rasprave o temama iz prošlosti.“ (N1 o intervjuu za Globus, 6.2.2018.godine). Predsjednik Srbije je također spomenuo prosvjetljenje o Jasenovcu koje je doživio u New Yorku, ‘traumatične teme’, ‘škakljive datume’. Prema njegovom viđenju, suzdržavanje od rasprava otvara put ka dijalogu, prijeko potrebnom u odnosima ove dvije zemlje. Eksperimenta radi, pretpostavljeno, predlaže šest mjeseci tišine o prošlosti (a ako se baš mora govoriti da se „pokušamo čuti i da svaki put spustimo ton – i jedni i drugi“).
Ima nešto u tom zaokretu retorike, što vas navede da se zapitate: kako se to osvještavaju političke elite koje uzimaju sebi dozvolu da uspostave tišinu o prošlosti? Ili bar da usaglašavaju o tome kako će se govoriti o prošlosti? Pitanje motiva je također tu, namjere i onoga što se očekuje da se kaže (prigodno i politički korektno nadasve). Gledajući iz drugog ugla, zaista – da li bi sve strane koje su ratovale (kako kaže Vučić: i prije 23 i prije 70 godina) bile spremne na šest mjeseci ne govoriti (a još manje raspravljati) o škakljivim temama i datumima? Koliko identitetski je upletena nit o sukobu, gubitku i boli građana svih naših strana i država da bismo je zarad političke korektnosti ućutali na, recimo, šest mjeseci? Postoji li takvo što kao ‘produktivni zaborav’ (kako, o čemu, od koga i kome treba doći)? Odricanje od prošlosti zarad bolje budućnosti?
Bojim se da moratorij znači poraz – odustajanje od suočavanja sa prošlošću, kritičke kulture sjećanja, brisanje potrebe za negativnim sjećanjem, rada na traumama potrebnim ovim post-konfliktnim društvima. Nije utišavanje prošlosti jedina šansa za dijalog. Naprotiv, na prošlosti treba raditi umjesto da je se gura pod tepih. Dijalog znači razgovor. Razgovor traži sudionike. Sudionici nisu plastični ciljevi niti retorike izdignute iznad svakodnevnog života. Nema na ovim prostorima dijaloga zasnovanog na ‘puj pike ne važi’.
U Strategiji za Zapadni Balkan (6.2.2018.) kao jedan od ciljeva je definirano Održavanje dobrosusjedskih odnosa i rješavanje bilateralnih razmirica što uključuje podršku tranzicijskoj pravdi. „Zapadni Balkan dio je Evrope – dijelimo istu historiju, istu geografiju, isto kulturno nasljeđe i iste mogućnosti i izazove danas i u budućnosti”, rekla je visoka predstavnica EU-a za sigurnosnu politiku i vanjske poslove Federica Mogherini. Istina, no o koliko bi se to historija (interpretacija) moglo ovdje govoriti? Ili pak – ne govoriti, šest mjeseci?
U isto vrijeme, TripAdvisor je označio Hotel Vilina vlas u Višegradu kao mjesto zločina. “Iako su dušeci promijenjeni, a zidovi okrečeni, okviri kreveta na kojima turisti spavaju su isti oni na kojima je desetine žena napadnuto. U lobiju se nalazi isti kameni pod koji je bio prekriven krvlju, a turisti se kupaju u bazenu u kojem su vršene egzekucije” (Guardian, 28.1.2018.godine). Inače, Vilina vlas posluje kao hotel danas. U odabranoj tišini već 22 godine. Možemo li reći reći da je ovo primjer ‘bolje budućnosti’ i ‘prilika za dijalog’?
