Intenzivne geopolitičke, društvene i kulturne promjene koje su obilježile posljednje dvije dekade turbulentnog 20. stoljeća i ništa manje dinamičan i dramatičan početak 21. stoljeća pratili su i ubrzani razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija, kao i ubrzani proces globalizacije. Brojni teoretičari/teoretičarke iz humanističkih i društvenih nauka ukazuju na značaj nekih od događaja koji su obilježili kraj 20. stoljeća i ujedno najavljuju promjenu na globalnom nivou, koju francuski historičar Pierre Nora naziva ‘doba komemoracije’, a njemačka anglistica i kulturalna antropologinja Aleida Assmann označava kao ‘transformaciju režima modernog vremena’. Prema riječima Nore, ‘doba komemoracije’, odnosno promjena u odnosu prema prošlosti, započelo je u Francuskoj 1970-ih godina, a potom su slijedili: pad Berlinskog zida; kolaps Sovjetskog Saveza; ‘preporod pamćenja’ u Istočnoj Evropi, pad vojnih diktatura u Latinskoj Americi; ukidanje aparthejda u Južnoj Africi i rad Komisije za istinu i pomirenje.[1] Slično kao i u slučaju Njemačke (A. Assman), ove promjene bile su primjetne 1980-ih i u našem kontekstu. U tom periodu ekonomsku i političku krizu koja je potresala Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ) pratilo je intenziviranje antagonističkih rasprava i (etno)nacionalizma, koji su kulminirali u ‘medijskom ratu’ koji je prethodio ratovima u Sloveniji, (1991), Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1996.). Promjene koje su slijedile nakon pada Berlinskog zida 1989. godine i njihove efekte na lokalnom i globalnom nivou na zanimljiv način je rezimirao jedan stanovnik opkoljenog Sarajeva koji je 1990-ih, navodno u razgovoru s novinarom, ocijenio pad Berlinskog zida kao dobru stvar i zaključio da je Berlinski zid „nažalost ‘pao na naše glave'“.[2]
U svojoj refleksiji na radikalnu promjenu u odnosu prema prošlosti, koja je u ovom periodu nastupila u svim segmentima, svih društava širom svijeta, Pierre Nora navodi neke od različitih formi u kojima se ova promjena manifestira: kriticizam službenih verzija historije i ponovni povratak onih područja historije koja su ranije bila potisnuta; zahtjevi za znakovima one prošlosti koja je ranije bila potisnuta i konfiskovana; pojačan interes za genealoškim istraživanjima i potraga za ‘korijenima’; sve vrste komemorativnih događaja, kao i novi muzeji; obnovljena osjetljivost i svjesnost o značaju čuvanja i otvaranje arhiva za javne konsultacije; rastuća povezanost s baštinom (heritage).[3] Nezavisno od toga kako su kombinirane, zaključuje Nora, ove forme odnosno trendovi širom svijeta uspostavljaju bliske veze između poštovanja prema prošlosti – stvarnoj ili zamišljenoj – i osjećaja pripadnosti, kolektivne svijesti i individualne samosvjesnosti, pamćenja i identiteta.[4]
Slično, njemački egiptolog Jan Assmann ukazuje na povezanost između vremena, identiteta i pamćenja unutar njihove tri dimenzije – lične, socijalne i kulturne, koje objedinjuje u pojmu kulturalno pamćenje.[5] Kompleksne odnose između ovih aspekata Jan Assmann pojednostavljuje objašnjavajući da nam pamćenje omogućava život u grupama i zajednicama, a život u grupama i zajednicama nam omogućava pamćenje.[6] Naše pamćenje, koje posjedujemo kao ljudska vrsta, napominje Assmann, postoji samo u konstantnoj interakciji ne samo s drugim ljudskim pamćenjem već i sa stvarima, odnosno vanjskim simbolima, različitim artefaktima, objektima, godišnjicama ili krajolicima.[7] Kako grupe same po sebi nemaju pamćenje, one pokušavaju da osmisle same sebe posredstvom stvari, odnosno fiksnih tački u prošlosti, koje su zamišljene kao podsjetnici – spomenici, muzeji, biblioteke, arhivi i druge mnemoničke institucije. Aleida i Jan Assmann razlikuju pojam kulturalno pamćenje, koje opisuju kao institucionalno, eksterno i koje se odnosi na relativno stabilnu vrstu pamćenja, koje podržavaju institucije za učenje, transmisiju i interpretaciju; komunikativno pamćenje, koje nije materijalno simbolizirano, nego živi u svakodnevnoj komunikaciji i interakciji suvremenika, odnosno usmenoj predaji, i obuhvaća najviše tri generacije. Dodatno, Aleida Assmann naglašava da se kulturalno pamćenje ne može izjednačiti s nacionalnim pamćenjem imajući u vidu da je kulturalno pamćenje mnogo širi pojam, koji vremenski obuhvaća milenije i ne može se staviti pod kontrolu vlasti, dok je nacionalno pamćenje moderan pojam iz 19. stoljeća, iz vremena kada su evropske nacije konstruirale kolektivni identitet nove vrste.[8]
Promjene u muzejskim praksama širom svijeta, zajedno s promjenama u odnosu prema muzejima, koji se sve više suočavaju s različitim izazovima, dobro ilustriraju posljedice radikalnih promjena u odnosu prema prošlosti, koja je rezultirala i aktualizacijom pojma pamćenje – koji se sve češće koristi i kao zamjena za pojam historija.[9] Na globalnom nivou ovi izazovi su primjetni i kroz hronologiju rada Međunarodnog komiteta muzeja (International Council of Museum, ICOM).[10] U radu profesionalnih asocijacija muzejskih stručnjaka/stručnjakinja primjetni su i njihovi stalni napori da institucije muzeja aktivno održavaju odnos sa širom zajednicom i odgovaraju na potrebe sadašnjice. To potvrđuje i nedavno održana 26. generalna konferencije ICOM-a[11] s centralnom temom „Moć muzeja“,[12] na kojoj su međunarodni odbori okupljeni oko ICOM-a usvojili novu definiciju muzeja, a koja glasi: „muzej je neprofitna, trajna institucija u službi društva koja istražuje, sabire, čuva, interpretira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu. Otvoreni za javnost, pristupačni i uključivi, muzeji potiču različitost i održivost. Muzeji djeluju i komuniciraju etično, profesionalno, i u saradnji sa zajednicama pružaju različite mogućnosti za edukaciju, uživanje, promišljanje i razmjenu znanja“.[13] Načini na koje će ovako definirani muzeji funkcionirati u različitim zajednicama zavise prije svega od kulturnog, političkog i historijskog konteksta u kojem ti muzeji djeluju. Imajući u vidu kompleksnu organizaciju zemlje i antagonističke politike pamćenja, koje oblikuju ratom podijeljeno bosanskohercegovačko društvo, pitanje je u kojoj mjeri muzeji u Bosni i Hercegovini mogu slijediti preporučeni smjer djelovanja naznačen novom definicijom, kao i aktualni slogan ICOM-a ‘Muzeji nemaju granice, oni su umreženi’.[14] Ova pitanja su vrlo važna, posebno zbog činjenice da je rat u BiH ujedno bio i rat protiv bosanskohercegovačke kulture, o čemu svjedoče sistematsko uništavanje kulturne baštine i ‘čuvara’ kulturnog pamćenja – muzeja i biblioteka, koji su se doslovce, i simbolično, našli na prvoj liniji fronta tokom ratova iz 1990-ih, kao i (poslije)ratnih (etno)politika kulture i obrazovanja. S druge strane, tokom opsade Sarajeva građanke i građani grada Sarajeva su svakodnevno riskirali, a neki od njih i žrtvovali svoje živote kako bi spasili vrijedne muzejske zbirke i knjige iz devastiranih zgrada muzeja i knjige iz biblioteka u plamenu. Neki entuzijasti su tokom ratne destrukcije zamišljali i koncipirali nove muzeje i inicirali procese kreiranja zbirki za nove, zamišljene muzeje. Ovim originalnim idejama i praksama svi oni su na ratnu brutalnost odgovarali empatijom i solidarnošću i iscrtavali horizonte humanijeg svijeta u dugim mračnim noćima Grada pod opsadom.
Još jedno važno pitanje je kakva je uloga muzeja u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, suočenoj s višestrukom tranzicijom, u kojoj su posljedice intenzivnih promjena na globalnom nivou vidljive i kroz nedovoljnu podršku obrazovanju iz oblasti muzeologije i razvoju muzejske prakse u BiH;[15] nestanak i/ili prenamjenu muzeja iz socijalističkog perioda; dugi proces obnove velikog broja ratom uništenih kolekcija te kontinuiran nedostatak podrške radu muzeja i drugih institucija kulture od nacionalnog značaja.[16] Ovi i drugi povezani problemi kontrastirani su otvaranjem novih muzeja u Bosni i Hercegovini, uključujući i privatne muzeje. Kako u BiH ne postoje registri muzejskih ustanova, a da ne spominjemo brojne političke i pravne prepreke za formiranje jedinstvenog registra muzejskih ustanova, teško je odrediti tačan broj muzeja u BiH, kao i tačan broj privatnih muzeja. Ipak, ono što je evidentno i bez detaljnijeg uvida u promjene u brojevima i tipovima muzeja u poslijeratnom periodu jesu različite uloge različitih muzeja u poslijeratnom društvu. S jedne strane imamo muzeje čije su djelatnosti usklađene s institucionaliziranim programima komemoracija ratova iz devedesetih. Povećanim interesom za komemoracije s fokusom na ratove iz devedesetih raniji talas plime pamćenja, koji je preplavio svijet 1980-ih i 1990-ih, tako je zapljusnuo i širi post-jugoslavenski prostor, uključujući i bosanskohercegovački kontekst. Nova savezništva pamćenja koja se formiraju u ovom procesu i kontinuirano učvršćuju osnivanjem odbora sjećanja podržana su i kroz rad nekih muzeja u BiH i u širem postjugoslavenskom području, čija djelatnost tako više doprinosi produbljivanju podjela nametnutih ratom, historijskom revizionizmu i falsifikaciji historije nego odgovornom doprinosu procesu suočavanja s prošlošću. Upravo u odnosu na proces izgradnje mira i povjerenja nakon rata u BiH možemo govoriti o višestrukim ulogama različitih muzeja u BiH, među kojima možemo razlikovati i one muzeje koji svojim radom nadilaze uske, antagonističke, (etno)političke okvire pamćenja i koji svojim radom u poslijeratnom bosanskohercegovačkom kontekstu otvaraju prostor za dijalog i doprinose procesu odgovornog suočavanja s prošlošću.
Ovdje je također zanimljivo spomenuti i slučajeve koje možemo objediniti pod nazivom ‘muzeji na čekanju’, a koji se odnose na Muzej opsade Sarajeva (FAMA kolekcija)[17] i Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi.[18] Oba zamišljena muzeja s vrijednim kolekcijama koncipirana su na samom početku opsade Sarajeva, i danas – i pored vrijednog rada timova na promociji kolekcija i detaljno razrađenih planova za izgradnju objekata – nijedan od ova dva muzeja još uvijek nije izgrađen. Jedan dio Ars Aevi kolekcije široj javnosti je dostupan u prostoru zgrade nekadašnje Nacionalne univerzitetske biblioteke BiH, a danas sjedišta Gradskog vijeća i gradonačelnice grada Sarajeva. Brojni izazovi i nedostatak potrebne podrške za izgradnju ovih dvaju muzeja ne utječu na dostupnost kolekcije Ars Aevi, koja se smatra jednom od najznačajnijih zbirki suvremene umjetnosti u Jugoistočnoj Evropi, kao i FAMA kolekcija, koja je fokusirana na edukativni rad. Obje kolekcije su digitalizirane i dostupne široj javnosti.
Primjeri inicijativa FAMA kolekcije i Ars Aevija, kao i kontinuiranog rada značajnog broja muzeja u BiH koji, poput Historijskog muzeja BiH, i pored nedostatka podrške za rad, i dalje u saradnji sa zajednicom razvijaju zanimljive i inspirativne programe, djelimično daju odgovore na neka od prethodno postavljenih pitanja o mogućoj ulozi muzeja u (poslije)ratnom bosanskohercegovačkom društvu. Naime, navedenim primjerima možemo prepoznati različite, dugoročne, imaginativne prakse, od kojih su neke inicijalno nastale i kao odgovor na ratnu destrukciju, a koje su i u godinama nakon rata pokazale da muzeji mogu biti i prostori nade i otvoreni prostori koji svojim radom prekoračuju nametnute granice i povezuju ljude, vrijeme i kreativne ideje – u vremenima rata, kao i u periodu oporavka društ(a)va od rata.
Melina Sadiković je interdisciplinarna istraživačica iz Sarajeva. Oblasti njenog obrazovanja i interdisciplinarnog istraživanja su kulturalne studije, kulturalno pamćenje i mirovno obrazovanje.
[1] Pierre Nora, ‘Reasons for the current upsurge in memory,’ 2002, URL: https://www.boell.de/sites/default/files/assets/boell.de/images/download_de/Nora_Synopse_b_1.pdf
[2] Igor Štiks, „Berlinski zid je pao na naše glave“, u Up&Underground, časopisu za utopijsko-revolucionarno-kritičke i umetničko-političke teorijske prakse, broj 17-18.
[3] Pierre Nora, „Reasons for the current upsurge in memory“
[4] Ibid.
[5] Kulturalno pamćenje (engl. cultural memory) je teorija odnosno naučno područje koje su 1990-ih utemeljili Aleida i Jan Assmann.
[6] Assmann, Jan, “Communicative and Cultural Memory“, u Astrid Erll, Angsar Nuenning (ur.) Cultural Memory Studies. An International and Interdisciplinary Handbook, Berlin, New York, 2008. (str. 110)
[7] Assmann J., 2008.
[8] Aleida Assmann, ‘Cultural Memory’, Network in Transnational Memory Studies (YOUTUBE video)
[9] Nora, 2002.
[10] Osnovan 1946. godine, nakon Drugog svjetskog rata, ICOM se 1970-ih suočio s različitim izazovima, koje su na službenoj stranici ICOM-a opisane kao godine krize i tranzicije u kojima se pojavljuju i nove vrste muzeja. Podsjetimo se da je to period koji Nora opisuje kao početak promjene odnosa prema prošlosti.
[11] ICOM konferencija je održana od 20. do 28. augusta 2022. godine u Pragu; https://icom.museum/en/news/icom-prague-2022-discover-the-social-program/
[12] ICOM, ‘The Power of Museums’; Međunarodni dan i Evropska noć muzeja u BiH pod ovim motom ICOM-a održana je od 14. do 18. maja 2022; http://www.mcp.gov.ba/Publication/Read/medjunarodni-dan-i-evropska-noc-muzeja-u-bosni-i-hercegovini-14-18-maj-2022-godine?pageId=27&lang=hr
[13] ICOM, https://icom.museum/en/news/icom-approves-a-new-museum-definition/; Hrvatski nacionalni komitet ICOM-a: http://www.icom-croatia.hr/aktivnosti/icom-definicija-muzeja-2022/
[14] ICOM, ‘Museum have no borders, they have network’
[15] Više o muzejskoj edukaciji u internacionalnom kontekstu, uključujući i kontekst BiH, u: Asja Mandić, Izazovi muzejske edukacije. Savremena umjetnost i Strategije vizuelnog razmišljanja. 2014. Sarajevo: Dobra knjiga.
[16] Sjetimo se još uvijek aktualne krize poznate kao ‘Sedam institucija kulture od državnog značaja za BiH’.
[17] Fama Collection, https://www.famacollection.org/eng/general-information/about-fama/index.html
[18] Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi, https://www.facebook.com/ArsAeviMuseumSarajevo/
