Teško je procijeniti koliko je u ovom trenutku mladih žena iz Bosne i Hercegovine koje na najprestižnijim svjetskim univerzitetima završavaju doktorske studije, uspješno brane disertaciju, odlaze na postdoktorate… usavršavajući se u nizu specifičnih naučnih oblasti, zahvaljujući čemu će njihovo djelovanje imati mnogo širi smisao od zadovoljenja forme i potencijalnog bržeg zaposlenja u tromom javnom sektoru njihove domovine. Znam ih nekoliko i o njihovim uspjesima najčešće zna još jedino šira familija. U našem javnom prostoru one uglavnom nisu tema i možemo ih sresti jedino na događajima međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini.

Za to vrijeme naše medijske naslovnice krase poduzetnice. Od afirmacije „poduzetničkog duha“ ne može se živjeti. Svako malo naići ćemo na podršku ženskom poduzetništvu, dok žene u nauci najčešće ne prepoznaju ti isti investitori.
Ne možemo i ne smijemo sve biti poduzetnice. I nepodnošljiva je potreba kapitalizma da nas smjesti u istu nišu. Jednako je nepodnošljivo slavljenje poduzetništva i rangiranje na kraju godine koja je u čemu bila bolja. I nepodnošljiv je sve prisutniji pristanak na takav koncept života.

Uvijek prepričavam razgovor s Borkom Pavićević na temu čuvene beogradske upravnice i jedne od osnivačica Ateljea 212, rediteljice Mire Trailović.
Kada su pripremali/e izložbu o njenom bogatom profesionalnom životu, Borka je spominjala brojne naslovnice jugoslovenske štampe na kojima se kroz višedecenijsku zavidnu karijeru pojavljivala Mira Trailović, bilo da je riječ o ženskim magazinima ili štampi koja se klasifikuje kao „ozbiljna“.
Kada sam je pitala kako smo danas izgubile te naslovnice, zbog čega su na njima poduzetnice, Borka Pavićević je rekla tako što smo postepeno gubile pravo na rad.
Jedan od zlosretnih kontinuiteta koji prate istoriju žena na ovom i brojnim drugim prostorima su gubljenje prava na rad i stalne ponovne borbe za davno izborena prava.

Dio tog kontinuiteta je i nevidljivost ženskog uspjeha, njegova nezabilježenost, izostanak podrške, ili barem neometanja, i kasnije nevrednovanje rezultata žena postignutih u brojnim društvenim, naučnim, sportskim i drugim poljima.
Podsjetit ću samo na uspjehe košarkašice Razije Mujanović, kojoj se po broju trofeja ne može približiti nijedan muškarac u Bosni i Hercegovini. Kada je ulazila u Kuću slavnih, nije bilo nikoga „ispred zastave BiH“ da je u tom svečanom trenutku, na mjestu gdje se nalaze samo odabrani/e, podrži. Zato će nam svaka Džekina promašena stativa (uz neumanjivanje rezultata tog čovjeka i nogometaša) biti životno važna. Razija Mujanović tek je od 2019. godine u stručnom reprezentativnom timu, nakon čega su se bh. košarkašice prvi put u istoriji ove zemlje plasirale na Svjetsko prvenstvo.

Na mojim televizijskim novinarskim počecima imala sam sreću da radim sa Ismetom Dervoz. Nekadašnja velika jugoslovenska muzička zvijezda bila je jednako uspješna televizijska producentica, da bi se u konačnici dodatno vidjele i njene druge vještine tokom kratkog ali rezultatima obojenog političkog angažmana.
Sjećam se prijenosa otvaranja obnovljenog Starog mosta u Mostaru kao najznačajnijeg postratnog televizijskog događaja i svima nama intimno najvažnijeg mirnodopskog iskustva.

Ekipa koju je predvodila i u kojoj sam se nalazila trebala je i dan poslije pripremiti „živi“ program ispod Starog mosta. Tehnički dio uvijek čine muškarci i tek je u skorije doba počela da se pojavljuje poneka snimateljica. Gledala sam je kako na nepodnošljivo visokoj temperaturi, tipičnom mostarskom čelopeku, u lepršavoj haljinici izdaje upute mnogobrojnom muškom timu. I kako niko nema primjedbi. Što baš u televizijskom životu i nije često zabilježen slučaj.

Jako je važno da kroz primjere vidimo koliko žena može i zna. Da ne slušamo o nekim tamo mitskim ženama a da u vlastitom okruženju viđamo sredovječne ili nešto starije muškarce koji donose odluke, bilo da se one tiču rasporeda kamera ili kakvih drugih obaveza.

Kad već govorim o televizijskom primjeru, treba napomenuti činjenicu da su žene u medijskoj profesiji brojnije. Ne samo zbog toga što sistem koji prepoznaje poduzetnice forsira i atraktivne televizijske voditeljice nego i zbog toga što je riječ o potplaćenoj profesiji. Naći ćemo ih i na rukovodećim mjestima institucija kulture iz istog razloga. One se pojavljuju kao spasiteljice onda kada niko neće da se bavi institucijom od koje se ograđuje država, koja prokišnjava i nema grijanje, a u tim uslovima svako programsko djelovanje postaje nemoguće.

Onda one pažljivom ekonomijom, ogromnim entuzijazmom i posvećenošću počinju stvari da dovode u red. „Sreća“ pa su u takvoj zemlji da je nemoguće red potpuno stvoriti, pa im se neće dogoditi da po njegovoj uspostavi dođe neka sijeda muška glava na gotovo.
U našim školskim planovima i programima nastave književnosti ali i drugih predmeta žene su izbrisane. Svedene su na nivo statističke greške. Pojavljuje se tek poneka. Danas, kada bosanskohercegovačke i južnoslavenske književnice suvereno vladaju književnom scenom zahvaljujući djelima koja između ostalog svjedoče o autentičnom ženskom iskustvu i otvaraju potpuno skrajnute teme, o njihovim objavljivanjima i nagrađivanjima odlučuju isključivo muškarci. I to je možda jedna od oblasti u kojoj je patrijarhat stvorio najtvrđe bedeme iako se iz daljine, upravo zbog broja autorica i kvaliteta njihovog djela, može činiti suprotno.
Na posljednjem izboru novih članova Srpske akademije nauka i umjetnosti od trideset akademika nema nijedne žene.
Po ocjeni SANU-a nijedna žena iz bilo koje oblasti nauke i umjetnosti nije zavrijedila da se nađe na spisku trideset novoprimljenih članova.
U Hrvatskoj su se na posljednjem prijemu članova/ica našle „čak“ dvije žene.
Ne sumnjam da će trend iz susjedstva slijediti i ANUBiH na novom prijemu.

Žene koje su postizale i još uvijek postižu značajne rezultate morale su se najprije pravdati zbog „hrabrosti“ da se odmaknu od rodno očekivanih uloga. Mnoge su najprije „ispunile“ njih da bi se uopšte odvažile posvetiti profesiji, vječno odgovarajući na pitanje kako su pomirile majčinstvo i karijeru. Pitanje koje niko nikada nijednom muškarcu nije postavio.

Za svoje uspjehe su se često morale izvinjavati, ne bi li tako gnjev uspješnog rušenja predrasuda ublažile.

Rezultati žene uvijek su dolazili uprkos svemu, a ne zahvaljujući nečemu. Iako im se mjere dužinom suknje i brojem bivših partnera. Zato je naš dug prema pretkinjama ogroman, a način da im se odužimo možemo pronaći i u zagovaranju ženskog obilježavanja javnog prostora kao posebno važne teme, a po bosanskohercegovačkom dalo bi se naslutiti da ženski doprinos izgradnji ovog društva nije ni postojao. Na mjestu ženske istorije u Bosni i Hercegovini najčešće stoji praznina.

Zbog svijesti o podzastupljenosti žena u našoj kulturi memorijalizacije nastao je leksikon „100 žena – 100 ulica po ženama“ kao ženski aktivistički odgovor na zanemarivanje doprinosa žena u bosanskohercegovačkom društvu, s ciljem stvaranja doprinosa proučavanju istorije žena u BiH. Dio je angažmana unutar inicijative „Mir sa ženskim licem“, u izdanju Forum Ziviler Friedensdienst e.V. (forum ZFD), Fondacije „Lara“ Bijeljina i Udruženja „Horizonti“ Tuzla. Leksikon o ženama koje su pomjerile granice u svojim zajednicama u Bosni i Hercegovini uredile su Gorica Ivić, Jasmina Čaušević i Selma Hadžihalilović. Članice inicijative „Mir sa ženskim licem“ će se zalagati da po ženama čije su biografije i dostignuća objedinjene u leksikonu budu nazvane ulice u Bosni i Hercegovini.

Ilustracije radi, u Sarajevu je od 1081 ulice samo 16 dobilo ime po ženama. Riječ je o gradu u kojem imamo i ulicu koja se zove Nova i Niže banje i u kojem bi se vjerovatno digla i kuka i motika kada bi se predložilo da se jedna nazove imenom Riki Levi ili Nade Đurevske, koje su dvije od 77 predloženih žena u leksikonu. Stotinu u nazivu ostavlja prostor za dalja dopunjavanja. I sto je, kako autorice navode, simbol mnoštva a ne broj ka kojem teže.

Prvi argument protiv ulica sa dva pomenuta ili neka druga imena bila bi lista muških prioriteta, velikana koji su nas napustili a koji još uvijek nemaju ulicu, a stiglo bi se i do nacionalne podobnosti u zavisnosti od prijedloga i entiteta na kojem se planira realizovati…

U leksikonu su zastupljene žene koje su dale nemjerljiv doprinos obrazovanju, one koje su kroz Antifašistički front žena njegovale antifašističke tekovine i borile se za izgradnju pravednijeg društva, potom umjetnice, mirotvorke, žene koje su bile društveno i politički aktivne, te humanitarke i dobročiniteljke, neovisno o tome jesu li cijeli život ostale u nekom udaljenom mjestu rođenja ili su često mijenjale adrese oplemenjujući okruženje u koje bi stizale.

Ova knjiga je i svjedočanstvo o tome kroz kakva su iskustva morale proći žene da bi imale pravo na obrazovanje 1887. godine naprimjer i koliko je njihova volja i upornost ujedno i naš podsjetnik na putu neodustajanja od vlastitih želja bilo da su one lične ili profesionalne prirode, odnosno svega onoga što bi društvo po patrijarhalnim uzusima uskratilo ženama samo zbog toga što su žene.

Za neke žene ćete zahvaljujući leksikonu tek čuti, neke ste možda i poznavali, ali ono što im je zajedničko je predanost, bilo da je riječ o davanju vlastitog života kako bi se spasila kulturna baština Bosne i Hercegovine, kao što je to bio slučaj s bibliotekarkom Nacionalne biblioteke Aidom Buturović ili iznimna posvećenost izdavaštvu i autorima/cama kao što je to radila Farah Tahirbegović.  

Svaka priča u leksikonu, iako nevelike dužine i prilagođena metodologiji istraživanja, može poslužiti kao filmski predložak. Bez obzira na to da li se radi o Mariji Bergman Kon, koja je sa svojom sestrom bila prva djevojčica upisana u mostarsku gimnaziju, nakon čega je doktorirala u Beču, bila antifašistkinja i preživjela holokaust, ili Hibi Ramadanović rođenoj Šerbić, koja je bila prva muslimanka maturantica u Tuzli, a potom i prva koja je upisala Medicinski fakultet u Beogradu, da bi kasnije vodila Prvu internu kliniku u Sarajevu.

U žensko iskustvo upisane su prepreke veličine planinskih masiva i uspjesi koji svjedoče o nepokolebljivoj volji da se istraje u muškocentričnom svijetu. Dug prema ženama naše prošlosti podrazumijeva i nepristajanje na patrijarhalne i kapitalističke imperative u kojima se uspjesi isključivo vrednuju kroz novac.
Ako se najtalentovanija jugoslovenska balerina Riki Levi mogla baviti baletom na početku dvadesetog vijeka, u vrijeme kada je to bilo hrabro i nepoželjno, onda i mi u dvadeset prvom možemo odlučnije pružiti korak ili zamahnuti krilima.