Dvadeset i devet godina je prošlo od ubistava sarajevskih civila na Kazanima. Do danas je pronađeno nešto više od dvadeset lica. Sve su žrtve Mušana Topalovića Cace i njegovih saradnika iz Desete brdske brigade Armije RBiH. Posmrtni ostaci su 1993. ekshumirani na lokalitetima Kazani, Gaj i Grm maline. Većina je reekshumirana na groblju Sveti Josip u Sarajevu. Četrnaest vojnika je osuđeno[1] za zvjerska ubistva i neprijavljivanja krivičnog djela i počinioca. Niko za ratni zločin.
Godine 2002. je započelo suđenje Samiru Bejtiću. Optuženi je izručen iz Njemačke. Jedan je od pripadnika nekadašnje Cacine brigade. Rođeni Gračanlija je dvadeset i petog decembra 1992. na Kazanima iz pištolja ubio nezakonito mobilisanog civila Zorana Vučurović[2]a. Ubijeni je do rata živio u sarajevskoj ulici Skenderija. Otac mu je bio umirovljeni pukovnik JNA. No, ubica ga je u prezimenu pomiješao sa trebinjskim nacionalistom Božidarom Vučurevićem. Jedno slovo, koje ga je ipak razlikovalo od ovog političara, Zorana u konačnici nije spasilo. Tijelo ubijenog, Samir Bejtić je posuo razrijeđivačem. Naposljetku ga zapalio. U Institut za nestale osobe BiH 2012. je stigao DNK nalaz na Zorana ili Miodraga Vučurovića. U pitanju su dva brata. Zoranov brat Miodrag je nestao 1993. godine. Također, na području Sarajeva. DNK je dao otac Dobrivoje. Ne može se sa sigurnošću utvrditi o kojem bratu je riječ. Do danas nisu identifikovani. Otac nije dočekao da ukopa sinove. Preminuo je u Beogradu 2003. godine.
Sud Samira Bejtića tereti i za ubistvo još dvojice nebošnjaka, Duška Jovanovića i Ergina Nikolića. Prema optužnici učestvovao je u njihovom premlaćivanju sredinom septembra 1993. u komandi Desete brdske brigade. Jovanović i Nikolić su po navodima optužnice poslije toga u pratnji grupe vojnika i Mušana Topalovića odvezeni na Kazane. U zemunici su ih nastavili zlostavljati. Na kraju su ih ubili.
Za ratni zločin na Kazanima, Samir Bejtić je 2006. osuđen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu na četrnaest i po godina zatvora. Potom je postupak nekoliko puta obnavljan. U dva navrata je Samir Bejtić oslobođen – 2008. i 2011. godine. Vrhovni sud Federacije BiH je 2015. ukinuo posljednju presudu kojom je optuženi Bejtić oslobođen. Predmet je vraćen na suđenje sarajevskom kantonalnom sudu. Vrhovni sud je svaki put ukidao presude kantonalnog suda. Ukazivao je na bitne povrede odbredaba krivičnog postupka. Suđenje po četvrti put još uvijek traje.
Glavni i odgovorni, po čijim su naređenjima vršena ubistva, ubijen je 1993. Službena verzija kaže da je Mušan Topalović pokušao pobjeći. Šteta. Mogao je dosta toga reći. Vjerovatno bi u svoj slučaj uvukao znatan broj ondašnjih političara koji su mu dozvolili divljanje po gradu.
No, iako je pod zemljom, Caco i dalje živi među nama. Nije mu suđeno kao zločincu. Pošta mu je odata kao heroju. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine je dobio spomen-ploču. Na zidu osnovne škole Edhem Mulabdić u Sarajevu. Ukopan je na Šehidskom mezarju Kovači. Na dženazi 1996. godine prisustvovalo je oko deset hiljada ljudi. Tako mu je uklonjena etiketa zločinca. Prećutno mu je dodijeljen orden osloboditelja Sarajeva. Alija Izetbegović je to ilPreustrovao riječima, da je Caco bio i heroj i zločinac. I dok se sve vrijeme političari dodvoravaju mrtvom Topaloviću, njegovim žrtvama se slabo ko iskreno poklonio. A ubijeni su samo zato što su imali drugačija imena.
Kada je 2021. gradonačelnica Sarajeva odlučila postupiti po inicijativi nevladinih organizacija i postaviti spomenik na Kazanima, niko od aktivista i zagovarača nije mogao ni pomisliti da će se na podignutoj spomen-ploči izostaviti važni podaci. Benjamina Karić na razgovor je pozivala brojne pojedince, organizacije i zagovarače memorijalizacije Kazana želeći se konsultovati oko spomenika, a zapravo prava namjera je bila njihovo aminovanje već donesene odluke. Sa porodicama žrtava nije razgovarala.
Uprkos polemikama i neslaganjima, ploča je postavljena. Naravno da niko nije bio protiv toga. Međutim, treba se zapitati šta je njena svrha, ako iz klesanog kamena za ovu priliku ne izvlačimo pouke. Trenutno podignuto zdanje je obmanjivanje javnosti. Ne odgovora sadržaju sličnih spomen-ploča podignutih po Sarajevu. Postavljeno obilježje ne nudi kontekst događaja niti nudi važnu informaciju da spisak ubijenih nije konačan. O počiniocima ovih nedjela ni slova.
Sramna spomen-ploča na Kazanima produkt je politike koja je spremna sve učiniti kako bi dobila glasove. Obilježje na Kazanima koje ima za cilj odavanje pošte nevino ubijenim nebošnjacima u Sarajevu nosi jasnu poruku „civili su ubijeni, zločinci su nagrađeni“.
Edvin Kanka Ćudić (1988) je bosanski borac za ljudska prava koji je najpoznatiji kao lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacije koja se bori za ljudska prava i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji.
[2] https://detektor.ba/2016/06/16/vucurevic-nije-htio-pucati-na-kolege-u-sarajevu/
