Devla Gušević, djevojački Kapo, rođena je u selu Zemegresi. Ovo podrinjsko selo na potezu između Goražda i Rogatice je u vrijeme Devlinog rođenja bilo dio preostalih krhotina Austro-ugarske monarhije. Iako je u porodici uvijek bilo neslaganja oko godine njenog rođenja, kao najstariji praunuk vjerujem da je to bila 1917. Tako kažu i neki dokumenti – istina proizvoljno pisani.
…
Žena koju pamtim kao stidljivu bosansku nanu sa keranom šamijom nadživjela je carstva i republike koje su obilježile njen vijek. Za života je svjedočila pokopu austrijske, osmanske, ruske i njemačke carevine. Pred njom su se rađale, odrastale, sazrijevale, trulile i naposljetku umrle Jugoslavije. Prvo karađorđevska, potom i socijalistička. Sve važne događaje u životu ove žene iz Zemegreha obilježili su ratovi. Rodila se za vrijeme Velikog rata (tek će ga kasnije nazvati Prvim), rađala djecu u vrijeme Drugog svjetskog rata, dobila unuke tokom Hladnog rata, a devedesetih pod opsadom i teškom artiljerijskom paljbom u spisak skromnih titula dodala i zvanje pranane. Kao da nije dovoljno sve to preživjeti, mir joj je odnio jednog sina, a rat unuka. Možda se nekad naborano lice skriveno pod šamijom i smiješilo, ali je dvadeseti vijek obilježen pobrojanim ratovima na njemu trajno ostavio obrise tuge. U svim anegdotama iz edicije porodično predanje koje je prenosila moja nana, a njena kćerka, Devla je bila objekat. U svim osim jednoj.
…
O Drugom svjetskom ratu u Zemegresima nemam informacija, ali znam da je Goražde malo koja vojska zaobišla. Na početku rata okupirali su ga fašisti obučeni u tri uniforme: njemačku, talijansku i endehazijsku. Domaće i uvezene fašiste ubrzo su zamijenili i strahovite pokolje počinili domaći i uvezeni četnici. Grad su u više navrata oslobađale partizanske jedinice, prvi put 26. januara 1942. godine, a konačno 6. marta 1945. godine. Dok su se vojske smjenjivale, lokalno stanovništvo je u strahu i siromaštvu iščekivalo kraj sukoba. Tom osiromašenom svijetu pripadala je i pranana Devla, tada već udata u Goraždu i majka dvoje djece. Jedan dan je na vrata njene kuće došao Talijan, fašista. Iako okupator, nije provodio silu. Tražio je nešto hrane u zamjenu za dječje opanke. “Majka njemu na bosanskom govori: ‘Ne trebaju meni opanci! I mi smo gladni!’, a on njoj nešto na talijanskom. Pa joj izvadi fotografiju iz džepa i bezbeli objašnjava kako su mu to žena i dva pikola (!). Mala djeca, pa on viče pikolo. Šta ja znam, tako se valjda kaže muško dijete… I na kraju se majka smiluje, pa mu donese 3-4 jajeta. Njemu oči k’o fildžani! Obradovao se jadničak, ko kad je gladan! Vidi da joj ne trebaju opanci, pa iz džepa izvuče jedan sapun. Znaš li šta je sapun bio u taj vakat?! I eto ti…”. Ovako mi nana prepriča anegdotu svoje majke Devle, pa pomno nastavi gledati talijansku seriju.
…
Historija rijetko kada kroz svoju cjediljku propušta priče o ženama. Ili da budem precizniji, rijetko to čine muškarci koji pišu historiju. I kada se govori o ženama, uglavnom ih se objektivizuje. Govori se i piše o ekstremima poput ubistva i silovanja žene. Na taj način se (ne)svjesno zatire njena svakodnevna i za život presudna uloga u ratu. Bez priče o merhametluku nane Devle i fašisti kojem je fotografija supruge i dva pikola u trenutku gladi najvažniji identifikacijski dokument, priča o ratu ostaje samo suhoparan materijal za udžbenik historije. Žene su se borile na svoje načine, othranjivale porodicu i čuvale plamičak dobra u vrijeme nečovječnosti. Dodavale su životne boje svakodnevnici koja nam se često servira crno-bijela. I nisu samo one najistaknutije stvarale historiju. Činila je to Devla iz Zemegreha, ali i moje druge tri pranane o čijim ratnim iskustvima ne znam ništa.
…
Sjećam se dana kada su me probudili i saopštili mi da je nana Devla umrla. Tjerao sam se da zaplačem oponašajući ljude oko sebe, iako u to vrijeme nisam razumio koncepte plača i smrti. Osamnaest je godina prošlo otkako nije s nama. Nana nije bila obrazovana žena. Nije bila ratnica čije je ime spominjano u pobjedničkim govorima. Bila je žena koja je preživjela tri rata i šest političkih sistema koji su nastajali i nestajali u međuvremenu. Mir se u balkanskoj, a naročito bosanskoj historiji računa kao međuvrijeme između dva rata. U svim je anegdotama koje su došle do mene nana bila objekat. Baš sam se zato odlučio zapisati ovu, vama možda beznačajnu, ali meni jako dragu i važnu glavnu ulogu pranane Devle Gušević, rođene Kapo iz Zemegreha na potezu između Rogatice i Goražda.
Edo Kanlić, rođen u Goraždu 1994. godine. Magistar ljudskih prava i demokratije. Aktivista i antifašista.
