U poratnom, tranzicijskom društvu kakvo je bosanskohercegovačko mir i izgradnja mira nisu pravolinijski, kontinuirani procesi, nego stalno imamo osjećaj da se krećemo korak naprijed, a nekoliko nazad, ili da smo u začaranom krugu.
Uprkos hrabrim mirovnim aktivistkinjama i aktivistima koji su svoj glas počeli dizati uoči rata i to rade do dan-danas, često imamo osjećaj da se nismo izborili za mir, nego da smo stanje oružanog sukoba prelili u sukobe nekim drugim sredstvima, a to su manipulacija, jačanje nacionalizma, klerikalizacija politike i javnog života te historijski revizionizam.
Prvih nekoliko poratnih godina situacija je bila optimistična, i svi su, netom izašli iz rata, istinski sanjali i zagovarali mir. Danas to više nije slučaj i često se stiče dojam da se za mir, koji je univerzalna ljudska tekovina, bore samo rijetki entuzijasti. Političke elite, međunarodna zajednica, ponekad i religijske zajednice kao da u miru ne vide prostor u kojem bi bili društveno relevantni te podržavaju stanje permanentnog sukoba, za vrijeme kojeg stalno imaju potrebu da se očituju i produbljuju tenzije među narodima u Bosni i Hercegovini. Te tenzije, za razliku od mirovnih inicijativa, uvijek imaju mjesto u masovnim medijima, a njihova produkcija dovodi do ekspanzije mržnje, gnjeva i netrpeljivosti žitelja naše zemlje, koji su ionako frustrirani zbog stanja u kojem žive i permanentno im je potreban krivac za to, a najlakše ga je prepoznati u drugom i drugačijem.
Priča o depopulaciji stanovništva, koje naviše odlazi iz straha od novog ratnog sukoba, zbog osjećaja beznadnosti i apatije, te zbog političke situacije i korupcije, nije tema popularnih medija iako je deset godina nakon posljednjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini broj stanovnika manji za gotovo pola miliona. Škole se gase, kote za upis na fakultete nisu ni blizu popunjene, a prilikom ispunjavanja svog studentskog lista studenti i studentice dužni su da upišu i svoju nacionalnost. Iako se isprva čini da je to potpuno irelevantno za buduće akademske građane i građanke naše države, ali ako bi se odlučili da u budućnosti participiraju u političkom životu Bosne i Hercegovine to je vrlo važno jer etnički i entitetski mehanizmi diskriminiraju one koji se ne izjašnjavaju etnički, ili se izjašnjavaju ali nisu Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ili pak jesu Bošnjaci i Hrvati ali koji žive u RS-u, odnosno Srbi u FBiH. U ovoj konstelaciji odnosa izostaje bilo kakav smislen dijalog i otvaranje procesa koji bi dugoročno gradili mir i uvažili strahove od diskriminacije, jer historija nas je naučila da svako ko je na našim prostorima manjina ili je diskriminisan po bilo kojoj osnovi vrlo lako može da strada u nečijim megalomanskim, sadističkim porivima za krvlju i tlom.
U ovakvoj konstelaciji odnosa neophodno je sjetiti se svaki dan da je mir privilegija koju nam niko nije dao, nego su ga za nas izvojevali naši preci i pretkinje, partizani i partizanke, koji su život dali za slobodu, a naša je dužnost da je čuvamo i stvaramo pretpostavke da budući naraštaji žive u miru. Važno je da se sjetimo i svih onih pojedinaca i pojedinki koji su kroz historiju stradali i da odajemo počast našim savremenicima i savremenicama koji su od devedesetih pa do danas vrlo često na margini i linčovani od većine zbog mira za koji se zalažu.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.
