Na današnji dan prije 30 godina u Ahmićima pored Viteza počinjen je jedan od najokrutnijih ratnih zločina na prostorima nekadašnje Jugoslavije. U ranim jutarnjim satima, 16. travnja 1993., lokalne postrojbe HVO-a počele su napad na selo. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu utvrdio je da je u Ahmićima ubijeno 116 žena, muškaraca i djece, 24 je ranjeno, uništena je 169 kuća te dvije džamije.
Kako je zapisao preminuli novinar Borbe i Sense Mirko Klarin: „Nakon masakra u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, političko i vojno rukovodstvo bosanskih Hrvata u kontaktima s međunarodnim predstavnicima podastrlo je čitav niz teorija i (ne)mogućih objašnjenja – od toga da je zločin isprovocirao misteriozni Englez do toga da su ga počinili Srbi, pa čak i Muslimani prerušeni u uniforme Hrvatskog vijeća obrane. Zataškavanje je nastavljeno i nakon rata, preciznije od novembra 1995. godine, kada je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju podigao optužnice za zločin u Ahmićima. Hrvatske vlasti su, istina, primorale optužene na dobrovoljnu predaju, ali su ujedno poduzele korake da u Hag – pored Blaškića, Kordića i drugih optuženika – ne stignu i dokazi koji bi doprinijeli razotkrivanju istine o Ahmićima. Tako su arhive prije dolaska haških istražitelja premještane na njima nedostupna mjesta i pedantno čišćene od kompromitirajućih dokumenata.“
I ove godine ususret godišnjici zločina u Ahmićima aktivistice i aktivisti iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine okupili su se kako bi poručili „Ne u naše ime“[1] i založili se za politiku koja ne krije vlastite promašaje i preuzima odgovornost za pamćenje zločina, posebno kad su činjenice o ubijenima utvrđene pred međunarodnim i domaćim sudovima.
Upozorili su da danas šutnja političara pridonosi stvaranju poplave nepriznanja koja može utopiti mogućnost izgradnje povjerenja i u konačnici pomirenja. Kad političari ne progovaraju u javnosti se stvara dojam da životi ubijene djece i žena nisu vrijedni spomena.
Na žalost danas nema iskoraka prema poštovanju dostojanstva žrtava nalik posjetima tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića koji je komemorirao žrtve u Bosni i Hercegovini te skupa s predsjednikom Tadićem u Vukovaru i Paulin Dvoru. Mada su unutar Hrvatske bila vrlo važna zajednička komemoriranja u Varivodama, Gruborima i Škabrnji od strane premijera Plenkovića i ministara, kao da je proces pomirenja na visokoj političkoj razini stao. A neophodna su redovna podsjećanja javnosti na potrebu priznanja patnje žrtava. Isprike bivših predsjednika nisu bila dovoljne. Zabrinjava što priznanje patnje stradalih od strane pripadnika HVO-a i HV nije postalo dio politike RH prema BiH.
Kako bi se prekinuti proces pomirenja nastavio, zatražili su odpredsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade RH da se ponovno javno distanciraju od ratnih zločina počinjenih u naše ime. Zatražile su i da se u spomen na jedan od najvećih ratnih zločina u ratu u Hrvatskoj i BiH 1991.-1995. jedan od trgova ili ulica u Zagrebu nazove po ahmićkim žrtvama.
U Hrvatskoj je rijetko samokritično sagledavanje kompleksnosti rata. Rat nije bio samo obrana vlastitog doma kako ga pojednostavljeno prikazuje Deklaracija o domovinskom ratu usvojena u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog Sabora u listopadu 2000. Danas je u politici malo glasova poput Vesne Pusić koja se sustavno zalagala za jasno distanciranje od dijela pogrešne politike Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, koje su obilježili i ratni zločini. Mada su se za zločine ispričali i predsjednici Mesić i Josipović a cvijet na spomeniku u Ahmićima položila je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović potrebno je stalno zauzimanje stava prema stradanjima, posebice kad su u zločinima ubijani civili. Posebno kad su ubijena žene i djeca.
U Ahmićima su ubojice željele zastrašiti sve stanovnike sela. Ali ljudi su se vratili. Obnovili su svoje kuće. Obnovili su srušene džamije i postavili spomenik. I danas tuguju za svojim mrtvima ali su se okrenuli svojim svakodnevnim zadaća, gradeći mozaik svakidašnjeg suživota Srednje Bosne, gdje ljudi različitih nacionalnosti i vjera ostaju živjeti jedni pored drugih.
Ponekad skupa oplakuju i mrtve. Na današnji je dan prije trideset godina u mjestu Trusina, 16. travnja 1993. u jutarnjim satima ubijeno 19 civila i trojica zarobljenih pripadnika HVO-a. Za ovaj ratni zločin pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđeno je više pripadnika Armije BiH. U sada opustjelom mjestu, dvadesetak kilometara od Konjica, tišinu prekidaju tek rijetke posjete i polaganje cvijeća, u spomen na ubijene. Dragica Tomić iz Udruge obitelji poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic, brine za komemoracije i pruža ruku ljudima koji priznaju patnju svih žrtava.
O spomen kulturi koju u susjednoj Bosni i Hercegovini zajedničkim posjetima mjesta stradanja grade civilne inicijative poput Centra za nenasilnu akciju, veterana i udruženja logoraša s različitih strana rata u Hrvatskoj se malo zna. Vrijedna inicijativa obilježavanja neoznačenih mjesta stradanja mnogima je donijela informaciju o stratištima i mjestima stradanja u blizini mjesta gdje žive, a nekima od preživjelih i utješno saznanje da još netko vidi i zna za njihovu muku. Oni koji pamte uče o jedni od drugih kako biti bolji ljudi.
U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim post-jugoslavenskim zemljama prostor za samokritično sagledavanje nedjela počinjenih u naše ime, u ime novonastalih država, tek se gradi. Više od 130.000 ljudi, njihovih obitelji i porodica platilo je previsoku cijenu. Državne institucije stvorene nakon raspada Jugoslavije 1991. nisu pripremile knjige pamćenja u koje bi bila zapisana sva njihova imena i prezimena, uz kratke bilješke o njihovom životu i okolnostima stradanja, a voditelji država tek iznimno posvete neki tren svoje pažnje ubijenima s druge strane ratova. Mada su iskoraci državnika vrlo vrijedni priprema trajnih zapisa, poput knjiga mrtvih, ostaje u domeni civilnih inicijativa i umjetničkog izričaja.
Jučer su okupljene u inicijativi „Ne u naše ime“ podsjetile na zločin u Ahmićima u Zagrebu akcijom na Trgu bana Jelačića i u prigodnom razgovoru u Dokukinu nakon prikazivanja filmskih isječaka koje je pripremio Sense – Centar za tranzicijsku pravdu. Za sagledavanje kako uopće prikazati zločin u javnosti, posebice mladima, bila su vrijedna razmišljanja profesora i profesorica koji su u dnevnom kontaktu s studentima, učenicima i učenicama.
Nadežda Čačinovič, redovita profesorica filozofije Sveučilišta u Zagrebu, zapitala se: „Mogu li ljudi doista početi misliti o tome što se dogodilo? Nije lako naći pravu vrstu prikaza zločina. U javnosti je cijena osamostaljenja država tabu. Mora se reći što se dogodilo. Uljepšava se i laže. Mora se priznati. To je neugodno, ljudi to ne žele ćuti.“
Marko Fuček, profesor povijesti u osnovnoj školi, naglasio je da su: „Očekivanja od učitelja u osnovnoj školi često previsoka. Možda možemo postavljati temelje za buduća razmišljanja no puno veći utjecaj ima zajednica izvan sustava obrazovanja. U udžbenicima nema uzroka rata, u drugima su uzroci sanitarizirani, ublaženi. Ahmići se poimence ne spominju ni u jednom udžbeniku. Generacije koje sada završavaju osnovnu školu rođene su nakon rata. Puno je ako ih možemo potaknuti da ne prihvaćaju mitove. Možda ipak ima neki ulaz za suočavanje s prošlošću kroz učenje u zločinima na primjeru holokausta.“
Ana Raffai, teologinja i profesorica njemačkog jezika u srednjoj školi govorila je o strahovima: „Ljudi se boje da ukoliko drugom poklone empatiju njihovu bol nitko neće vidjeti. Boje se izaći pred drugoga. Oprost je iskorak rizika, a to je suština vjere. U Srednjoj Bosni učim kako se zajedno živi, kako se prihvaća drugog nakon rata.“
I dalje sve nas opterećuje nasljeđe nedovršenih ratova i posustale tranzicije od manje prema više demokracije, koje prerasta u kulturu laži. U moralnoj pustoši, koja se širi zbog poricanja sudski utvrđenih činjenica, nikla je i ideja za postavljanje Muzeja HVO-a točno na mjestu nekadašnjeg logora Heliodrom. Plan koji su od 2019. godine odobrili uzastopni ministri obrane Bosne i Hercegovine, sada financijski podržava Ministarstvo hrvatskih branitelja RH. Izgradnju muzeja na lokaciji logora osudili su ga nekadašnji logoraši i aktivisti za ljudska prava.
Otvoreno je pitanje koliko snage i strpljenja za podsjećanje imaju generacije koje su proživjele rat. Novima tek predstoji otkrivanje informacija s mračne strane zajedničke prošlosti, na koju pada sjena ratnih zločina.
Preživjela svjedokinja zločina u Ahmićima Nura Pezir rekla je dok se u sudnici pokazivala fotografija sina Ahmeda koga su ubili pred njenim očima: „..nek vide, nek vide sve, nek vide šta su uradili…“ Je li vidimo? Je li tadašnja djeca, a danas odrasli, žele vidjeti?
Jesu li pogledali prikaz „48 sati pepela i krvi“ Sense – Centra za tranzicijsku pravdu[2]? Jesu li vidjeli film „Graham i ja“ Nenada Puhovskog[3]?
Hoće li posjetili neko od srednjebosanskih stratišta, položiti cvijet i zapitali se što nam treba da ponovo steknemo povjerenje jedni u druge i skupa gradimo mir?
———————————-
Vesna Teršelič bavi se građanskim organiziranjem i aktivna je u feminističkim, mirovnim i zelenim inicijativama od sredine osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Od 2004. je voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Članica je Regionalnog savjeta REKOM mreže pomirenja i jedna je od pokretačica inicijative. Za svoj mirovni rad dobila je više nagrada, među kojima i Nagradu za ispravno življenje.
[1] Ne u naše ime: https://documenta.hr/novosti/ne-u-nase-ime-30-godina-od-ratnog-zlocina-u-ahmicima/
[2] „48 sati pepela i krvi“ prikaz tragedije koja se aprila 1993. dogodila u malom selu Ahmići i odražava poput mikrokosmosa mnogo šire napetosti, sukobe i mržnju koji od 1991. more bivšu Jugoslaviju i koji su prouzrokovali toliko patnji i krvoprolića. https://ahmici.sensecentar.org/index-bhs.html u produkciji Sense – Centra za tranzicijsku pravdu
[3] „Graham i ja – istinita priča“ film o Grahamu Bamfordu, Britancu koji se 1993. godine zapalio ispred Donjeg doma britanskog parlamenta kako bi promijenio stav britanske vlade prema agresiji u BiH i Hrvatskoj. http://factum.com.hr/hr/filmovi_i_autori/svi_filmovi/graham_i_ja_istinita_prica u produkciji Factuma
