Zadnjih sam se tjedana pomno, gotovo štreberski, pripremala za ispisivanje ovih nekoliko desetaka redaka misli koje sam dobila priliku podijeliti. To je, u klasičnoj povjesničarskoj maniri, uključivalo iščitavanje dostupnih izvora o tih nekoliko kolovoških dana 1995. godine i posljedicama koje su uslijedile. Vrlo brzo sam shvatila da se moram vratiti korak unatrag pa su mi u ruke dospjeli i raznorazni priručnici o Haškom tribunalu i najčešće korištenim pravnim terminima (u nekim, manje lucidnim trenucima sam žalila što nisam umjesto politologije odabrala studij prava), kao i literatura koja bi mi dala kontekst u kojem je vojno-redarstvena operacija „Oluja“ planirana i realizirana.

Ipak, kako je često govorio jedan moj profesor s fakulteta, u jednom trenutku sam morala prekinuti utješni proces listanja i bilježenja te se suočiti s neumoljivom bjelinom ekrana. Ideja je bila sljedeća: ja ću čitatelju podastrijeti sve pročitano i pružiti svom tekstu nemilosrdni legitimitet via facti. Utoliko više jer sam se vodila podatkom iz istraživanja Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj koje je prošle godine objavila Inicijativa mladih za ljudska prava, a koje je pokazalo kako svaki drugi stanovnik Hrvatske u dobi od 18 do 30 godina nije upoznat s činjenicom da su se događala ubojstva civila nakon Oluje. [1]

Podatak je svakako poražavajući, ali ne mislim da se nad njime treba zgražati. Dapače, rezultat je to tridesetak godina duge, minuciozno i svjesno izgrađene pripovijesti o ratu. A što je povijest ako ne velika pripovijest? Ta pripovijest ili povijest – kako vam draže – svoje je mjesto našla u svakoj sferi života u Hrvatskoj pa nije iznenađujuće da mladi svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završavaju u blaženom neznanju o zločinima počinjenim na hrvatskoj strani.

Rat pripada prošlosti, a mladi su budućnost, stoga ih ne treba opterećivati time, reći ćete? Čak i ako se po strani ostavi odrastanje u postkonfliktnom društvu i svi tereti koje ono sa sobom nosi, pokazalo se kako je među mladima znatno prisutnija etnička distanca nego među njihovim roditeljima, ponajviše zbog toga što nemaju iskustvo života u multietničkoj zajednici. [2] Prethodna je rečenica rezultat 30-ak godina duge, minuciozno i svjesno izgrađene politike koja na pijedestal uzdiže etnički homogenu, hrvatsku Hrvatsku.

U tako mišljenom procesu kreiranja povijesti skoro pa je nemoguće mlađim generacijama pričati o šestotinjak ubijenih srpskih civila i dvjesto tisuća izbjeglih kojima je sustavno onemogućavan povratak pomoću suptilnijih, zakonsko-birokratskih metoda poput Zakona o državljanstvu ili onih manje suptilnih, koje su kroz pljačkanje i uništavanje preostale imovine zapravo dokrajčile ono što je preostalo od primarnih društvenih odnosa, a istovremeno ne priznati da je, bez obzira na to što je u presudi Gotovina i dr. zaključeno kako cilj nije bilo trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz Krajine, ispalo baš zgodno što se tako odvilo?

Kao što sam dala naslutiti na početku teksta, planirala sam se, pomalo ziheraški, pozabaviti prezentacijom pročitanog i tako dati svoj doprinos u dijeljenju informacija koje čitatelju možda nisu poznate, ali sam negdje putem shvatila kako bi to do neke mjere bio vid bijega u zaštićeni, bjelokosni toranj činjenica. Osim toga, podaci postoje i relativno je lako doći do njih, stoga je, čini mi se, važnije adresirati političku klimu koja je omogućila neznanje polovice mladih u Hrvatskoj, a laki zaborav onima kojima dob ne može poslužiti kao opravdanje.

Među vladajućom političkom elitom u Hrvatskoj – onoj koja bi trebala biti glavna nositeljica procesa suočavanja s prošlošću – prije tri se godine pojavio pomak prema sramežljivom odbacivanju već gotovo antologijske sintagme o čistoći Oluje, uzrokovavši javno progovaranje o srpskim civilnim žrtvama koje je, naposljetku, rezultiralo i odlaskom Andreja Plenkovića u Varivode. Nota bene, o postojanju žrtava progovorila je još saborska Deklaracija o Oluji donesena 2006. godine. Doduše, radilo se o umivenoj frazi koja poziva na osudu „svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili tijekom i nakon operacija „Bljesak“ i „Oluja“, a kojih su žrtve, nažalost – kako to i inače u ratovima biva – bili nevini i nemoćni civili“, no bez jasnog upućivanja na to tko je te zločine činio, s kojim ciljevima i tko su ti civili. [3]

Gotovo tri godine kasnije, javno je dostupna postala snimka na kojoj Dario Kordić, jedan od vođa Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne i osuđeni ratni zločinac zbog smrti bošnjačkih civila u BiH, jasno izriče kako je „svaka sekunda“ zatvora i rata vrijedila i da bi „sve ponovio“. Kakve veze Kordić ima s Olujom, zapitat ćete se? Direktne, svakako, nema, ali reakcija hrvatskog političkog vrha na njegovu izjavu – ili bolje rečeno, izostanak iste – ima jer jasno dočarava kako spremnost za pružiti ruku pomirenja postoji samo onda kad je pobjeda neupitno na našoj strani, odnosno eksplicitnije, kad nije sudski osporena. Tek je onda moguće ući u ulogu milosrdnog pobjednika koji, eto, priznaje da je zločina zaista bilo i izražava žaljenje zbog toga (ali, ako ćemo cjepidlačiti, ispriku zapravo i ne nudi!). Direktnije rečeno, raznorazni kordići i ini te odnos prema njima zapravo su pokazatelj toga koliko je Hrvatska zaista daleko dogurala u prihvaćanju vlastitih zločina.

No, izgleda da ni na istoku ništa novo – dok je ovaj tekst nastajao, objavljeno je kako će nacionalistički performans koji se svake godine u Srbiji odvija povodom Oluje, ovog kolovoza potencijalno dosegnuti svoj vrhunac obilježavanjem Dana sećanja na stradale i prognane u Oluji u Prijedoru, gradu u kojem su tijekom 1992. osnovani logori Keraterm, Omarska i Trnopolje u kojima su oružane snage bosanskih Srba ubile više od tri tisuće nesrpskog civilnog stanovništva, dominantno Bošnjaka. Kao da nije dovoljno licemjerno što su Srbi koji su izbjegli iz Hrvatske zbog Oluje u Srbiji tretirani kao građani drugog reda u najboljem slučaju, a u najgorem kao dezerteri koji su onda prisilno mobilizirani i slani na bojišta u BiH i na Kosovo. Ovakve političke odluke sjajno dočaravaju selektivnost kulture žrtve prisutne u Srbiji.

Lako se može skliznuti u perverzno natjecanje tko će bolje prikazati kulturu na kojoj se hrani u zadnjih tridesetak godina – mi kulturu pobjede, a Srbi kulturu žrtve (iako treba napomenuti kako je kultura žrtve itekako prisutna i u Hrvatskoj, ali ona uglavnom miruje tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci). Zamislimo ih kao dva nabildana momka koji ulaze u birtiju i u svojoj želji da se dokažu isišu sav zrak iz prostorije, ne ostavljajući ništa prostora za nekog tko će sa sobom donijeti svijest o kompleksnosti rata, njegovih pobjednika i njegovih žrtvi, ali i važnosti preuzimanja odgovornosti za način na koji ćemo se prema njima odnositi. Jer, imajući na umu podatak iz Ratnih devedesetih i ako si dopustim pretpostaviti da među mladima u Srbiji situacija nije drastično drugačija, jasno je kako to možda ne bi bilo tako kad bi postojalo volje da se u našoj imaginarnoj birtiji taj prostor stvori.

[1]https://yihr.hr/system/publication/document/49/ratne_devedesete_web__1_.pdf

[2]https://www.portalnovosti.com/dinka-corkalo-biruski-djeca-su-etnicki-podjeljenija-od-svojih-roditelj

[3] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_07_76_1787.html

Senna Šimek (1998) diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti i trenutno završava diplomski studij moderne i suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlena je u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatska.