Izvor: frontal.ba

Škola drugačijih sjećanja je ljetni edukativni program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava lokalne zajednice, aktivista/kinja za ljudska prava, predstavnika/ca vjerskih zajednica, historičara/ki, žrtava i svjedoka/inja o procesu pomirenja i suočavanja sa prošlošću. Škola obuhvata posjete mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine, povezujući iskustva zajednica sa šireg područja jedne regije. Provodi se u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR) i Foruma civilne mirovne službe (forumZFD).  Iniciran od strane svojih aktivista i aktivistkinja, YIHR BiH je ovaj program pokrenuo 2014. godine za regiju Hercegovine s ciljem povećanja stepena upoznavanja mladih o događajima iz posljednja dva rata na području Hercegovine. Aktivnosti Škole obuhvataju obilaske mjesta stradanja, lokacija masovnih grobnica, koncentracionih logora, vjerskih objekata, mezarja i grobalja, spomenika i memorijala. Od 2016. godine je Škola regionalnog karaktera, te se učesnicima i učesnicama iz BiH pridružuje i manja grupa iz susjednih zemalja – Hrvatske, Srbije i Crne Gore, dok se 2017. godine njen program proširuje i na područje istočne Bosne (Goražde, Foča, Višegrad).

Ovogodišnja hercegovačka Škola realizovana je u periodu od 24.-30. avgusta u Stocu. Zaštićena nekropola stećaka Radimlja, kao dio svjetske kulturne baštine, bila je polazna stanica ovog jedinstvenog programa. Mjesto je to koje svjedoči kontinuitetu života na ovim prostorima kao srednjovjekovni pečat. Nedaleko od nekropole 2005. godine, na 60.-tu godišnjicu stradanja na Bleiburgu, postavljen je spomenik „u čast mučenika za vjeru i domovinu – Bleiburg – Križni put – Stolac“. S pravom se postavlja pitanje na osnovu čega jedno takvo mononacionalno obilježje nalazi svoje mjesto unutar kruga UNESCO-ovog zaštićenog područja, koje je u nadležnosti JU „Radimlja“ Stolac, te da li se time posjetiteljima i turistima indirektno nastoji poslati poruka o dominantnoj etničkoj pripadnosti stanovništva stolačke općine? Na tu dilemu zvaničnog odgovora, dakako, nema, zbog čega su se učesnici složili kako sve žrtve zaslužuju smiraj, ali na za to prikladnim i dostojanstvenim mjestima. Drugi dan Škole započeo je razgovorom sa glavnim imamom Medžlisa IZ Stolac o ratnim dešavanjima, lokalnoj zajednici, saradnji vjerskih poglavara i uopšte životu ove općine. Sukobi koji su ‘90-tih zahvatili skoro čitav prostor BiH nisu zaobišli niti ovaj kraj. Usljed toga, struktura stanovništva značajno je promijenjena, tako da danas Hrvati čine 58% (8.486), Bošnjaci 38% (5.544), Srbi 2% (279) i Ostali 1,3% ili brojčano 193. Prema popisu iz 1991. godine, Bošnjaka je bilo 48%, Hrvata 36%, Srba 11% i Ostalih 2,8%. U ovakvoj konstelaciji odnosa, međureligijska saradnja nije na potrebnom nivou, uprkos pokušajima da se ista oživi i podigne koji stepen više. Iako postoje događaji poput malonogometnih turnira koji okupljaju Stočane nezavisno od etničkog predznaka, zvanične komunikacije vjerskih zajednica, nažalost, skoro da i nema. Skoro svi pokušaji uspostavljanja veza nailazili su na nerazumijevanje i bezvoljnost. Iz toga se može zaključiti kako politika u svemu tome ima itekako veliku ulogu, što je nepisano pravilo i u ostalim dijelovima naše zemlje. S druge strane, komšijski odnosi običnih ljudi znatno su bolji negoli neposredno nakon dolazaka prvih povratnika Bošnjaka, koje su pratili incidenti i opstrukcije. Treba istaći i to kako općina Stolac bilježi najveći postotak povratničke populacije u BiH. Broj stanovnika skoro na svakodnevnoj bazi nezaustavljivo pada, u čemu naročito prednjače porodice hrvatske nacionalnosti. Suverena vladavina HDZ-a očito nije nikakav garant opstanka i prosperiteta čak ni za pripadnike hrvatskog naroda. U svemu tome izgleda profitira tek nekolicina uvezanih moćnika. Sve u svemu, privredna, kulturna, sportska i svaka druga slika grada na Bregavi nije ni izbliza poput nekadašnje, zbog čega polako odumire. Tome svjedoči i nepostojanje omladinskog i aktivizma NVO sektora. Svijetli primjer predstavljala je neformalna grupa učenika pod nazivom „Treća smjena“, koja je nastojala oživjeti mlade i obogatiti ponudu muzičkim, umjetničkim i sličnim sadržajima. Uprkos sramotnom spoticanju od strane lokalne samouprave na koju su nailazili, uspjeli su vratiti tračak nade u ovaj hercegovački gradić. Inspiracija za naziv potekla je od nametnute segregacije osnovaca i srednjoškolaca kroz fenomen „dvije škole pod jednim krovom“ iz kojeg proizlazi postojanje dvije smjene – jedne za hrvatske, a druge za bošnjačke đake.

Nastavak programa predstavljala je posjeta mjestu Prebilovci u općini Čapljina, gdje su avgusta ‘41. ustaški vojnici pogubili oko 600 stanovnika, uglavnom nejači – žena, djece i staraca, na najbrutalnije načine, te bacanjem u jame, od kojih se ističe jama Golubinka. U posljednjem ratu lokalna pravoslavna crkva, kao i spomen-obilježje sa kostima minirani su i razrušeni 1992. godine od strane HVO-a i HV-a. Tako je od nekadašnjih 1000 stanovnika ovo selo spalo na tek nekih 60-tak mještana povratnika. Crkva je obnovljena 2015. godine i danas predstavlja mjesto prisjećanja na stradanje srpskog stanovništva Čapljine. Unutar nje, kao i u obližnjem Domu, nalaze se motivi i historijski zapisi o načinu izvršenja egzekucija i ekshumaciji posmtrnih ostataka 1990. godine. Svirepost ovog zločina naročito ilustruje sudbina Stane Arnaut, lokalne učiteljice koju su njeni učenici silovali, a potom i ubili. Danas domska biblioteka nosi njeno ime.    

Treći dan Škole započeo je posjetom općini Ravno koja je prva osjetila vojničku čizmu JNA i crnogorskih rezervista oktobra 1991. godine u njihovom pohodu na Dubrovnik. U tom ničim izazvanom zločinu stradalo je 38 stanovnika, dok je selo doslovno sravnjeno. Okupacija je trajala do maja 1992. godine, kada ovaj prostor zauzimaju HVO i HV. Ostala je upamćena šutnja zvaničnog Sarajeva na stradanje Ravnog i izbjegavanje povezivanja sukoba koji su bjesnili u Hrvatskoj sa BiH. Da li je rečenica „to nije naš rat“ uistinu bila nepromišljeno iskrena ili se pak radilo o kupovini vremena pred neizbježnim, do danas je ostala enigma. No, činjenica je da se početak rata u našoj zemlji treba vezivati za ovo prijeratno trebinjsko selo, a od Dejtona zasebnu općinu.

Naredna destinacija bilo je mostarsko mjesto Kruševo, koje je 1992. godine postalo linija razgraničenja JNA i HVO-a. Kroz razgovor sa lokalnim mještaninom i nekadašnjim zapovjednikom HVO-a došlo se do osnovnih informacija o situaciji neposredno pred i nakon izbijanja sukoba u Mostaru 1992. godine. Slabije naoružani i malobrojniji seljani Kruševa tih ‘91. i ‘92. godine stvarali su lažnu sliku o svojoj vojnoj snazi, zbog čega JNA nekoliko mjeseci nije pokušavala njegovo zauzimanje. Aprilsko-majskim napadom JNA na Mostar i zauzimanjem njegove istočne obale, Kruševo se našlo u nepovoljnom položaju i od njegove sudbine je zavisilo daljnje odvijanje stvari na terenu. Oslobađanjem desne obale Neretve juna ‘92. godine, ovo mjesto je spašeno potencijalnih pješadijskih napada i okupacije. Iako nikada nije zauzeto, mjesna katolička crkva je zbog blizine položaja protivničke vojske u više navrata gađana projektilima. Zanimljivo je da se na ovom lokalitetu odigralo ubistvo generala HOS-a Blaža Kraljevića i njegove pratnje avgusta ‘92., nakon otvorenih mimoilaženja sa stajalištem HVO-a o sudbini BiH.

Potom je u OKC „Abrašević“ u Mostaru upriličen razgovor sa logorašem kojeg su zarobile snage HVO-a i HV-a prilikom zauzimanja komande 4. korpusa Armije RBiH u zgradi Vranica 9. i 10. maja ‘93.-će. Boravkom u zatvoreništvu u Širokom Brijegu, Ljubuškom, te zloglasnom logoru Heliodrom, sagovornik je hronološki opisao svoj logoraški put, uslove boravka, batinjanje, matretiranje, ubistva, prisilan rad, poput kopanja vodovoda, istovaranja humanitarne medicinske pomoći namijenjene opkoljenom Sarajevu i bjesomučno ispitivanje, kako njega, tako i njegovih saboraca iz Vranice, koji su zbog svog vojnog statusa bili naročito interesantni. Treba istaći da su za mučko zlostavljanje i ubistva 13 zarobljenih vojnika Armije RBiH iz zgrade Vranica novom prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru oslobođena krivnje trojica pripadnika HVO-a. Podsjećanja radi, bilo je to četvrto po redu suđenje za isti zločin, koje je svaki puta završavano poništavanjem oslobađajućih presuda od strane Vrhovnog suda FBiH. Također je istakao primjere dobrih ljudi u vremenu zla, čuvara koji su mu pomagali u tim teškim danima. Nakon 310 dana zarobljeništva i potpisanog primirja, marta ‘94. godine vraća se u Armiju i nastavlja vojni angažman, pritom uvijek imajući na umu gorak utisak izdaje koju je doživio kada su očajnički apelovali za nikad dočekanu pomoć saboraca u proboju iz napadnute komande. Zaključak koji se iz njegovog iskustva može izvući jeste da funkcija, ma kakva ona bila, ne određuje čovjeka i njegov karakter u tim mračnim periodima, jer ljudskost i solidarnost ne poznaju prepreke.

Četvrtog dana Škole posjećeno je mjesto Orašlje, koje možda na najbolji način oslikava paralelu između Drugog svjetskog i posljednjeg rata. Mjesto je to gdje su fašističke snage Nijemaca 12. jula ‘43. pogubile 60 mještana, u znak odmazde i zastrašivanja. Ista surova sudbina zadesila je to selo pedeset godina kasnije, kada su 13. jula ‘93. vojnici HVO-a strijeljali 11 civila. Razlog je bio isti – poslati jasnu poruku preostalom bošnjačkom stanovništvu. Tako su dva zločina, u svega dan razlike, zauvijek obilježila ovo malo stolačko mjesto. Sve žrtve našle su svoj smiraj na zajedničkom spomeniku, obnovljenom vještom rukom našeg sagovornika, što predstavlja jedinstven primjer. Radi se o čovjeku kojem su tog 13. pogubili suprugu, 10-godišnju kćer Adelu i 5-godišnjeg sina Adisa. Za ovaj sramotni zločin niko nije odgovarao.

Zasigurno najteže posjećeno stratište jeste Koštana bolnica u Stocu – danas zapušteno mjesto koje su vojnici HVO-a jula ‘93. pretvorili u logor za Bošnjake i sjedište Vojne policije, iz kojeg je dio logoraša slan dalje u hercegovačke kazamate Dretelj, Heliodrom, Gabelu. Svoju tragičnu sudbinu sa nama je podijelio tada maloljetni logoraš, na čije izlaganje niko nije ostao ravnodušan. Njegove godine zločincima nisu značile skoro ništa. Bezobzirno iživljavanje jednako ga je pogodilo kao i ostale. Smrti je gledao u oči kada su pored njega do posljednjeg daha pretučene komšije i amidža, njih troje. Tada je dobio zadatak da im iskopa grobove. Konstantna ispitivanja i tjeranje ne priznanje nečega sa čim nema nikakve veze također su bili sastavni dio terora. I ovdje nailazimo na primjer humanosti, gdje ga jedne prilike daljnjeg batinjanja spašava vojnik HVO-a koji ogorčeno napada nasilnike riječima „šta vam je dijete skrivilo“?. Sudionici stvaranja i vođenja logora, prijeratne komšije pretučenih i ubijenih, danas slobodno šeću gradom, a mnogi od njih su „ugledni biznismeni“. Pravosudni sistem je i u ovom slučaju podbacio. I pored višestrukih dosljednih svjedočenja našeg sagovornika u pokretanim postupcima, upravnik logora i ostali učesnici pravosnažno su oslobođeni zahvaljujući potkupljivanju svjedoka Bošnjaka. Tranzicijska pravda sličnu sudbinu doživjela je i u mnogim drugim mjestima širom BiH. Pravda ovdje očito ima svoju cijenu i prodaje se na veliko! Zbog toga se opravdano može istaći bojazan da će nekažnjeni zločini i neodgovorena pitanja, posebno kako godine budu odmicale, predstavljati kamen spoticanja na polju pomirenja. Upravo su zataškana zlodjela ovdašnjih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata zarad „mira u kući“ zvanoj SFRJ omogućila potpaljivanje plamena ludila početkom ‘90-tih.

Posljednji dan bio je posvećen zločinima Armije RBiH. Grabovica, mjesto na putu Mostar-Jablanica, prije i tokom rata naseljeno većinski hrvatskim stanovništvom, septembra ‘93. doživjelo je egzodus. Jedinice 1. korpusa Armije RBiH, učestvujući u operaciji Neretva 93, čiji je cilj bio deblokada Mostara, smještene su u ovo do tada miroljubivo selo. Tu su ih mještani srdačno dočekali. 08. na 09. septembar ‘93. vojnici 9. i 10. brigade, koje su odranije pratile kriminalne radnje i odmetništvo, odlučuju pucati po rukama koje su ih do tada hranile. Epilog je spomenik sa isklesana 33 imena, među kojima se nalazi i ono i 4-godišnje Mladenke. Za ovaj zločin dosuđeno je po 13 godina trojici vojnika pred Vrhovnim sudom FBiH. General Sefer Halilović je pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju oslobođen krivnje po komandnoj odgovornosti.   

Posljednja, ali ništa manje važna stanica bilo je konjičko naselje Bradina. Prije rata je brojalo oko 600 stanovnika srpske nacionalnosti. Maja ‘92. snage Armije RBiH i HVO-a upadaju u isto, na najsvirepije načine likvidiraju 48 civila, te protjeruju cjelokupno stanovništvo. Danas tu žive svega 2 povratnika. Obnovljena pravoslavna crkva bila je poptuno devastirana. Tužilaštvo BiH je krajem prošle godine podiglo optužnicu protiv 13 pripadnika Armije RBiH, te u aprilu ove i protiv dva vojnika HVO-a. Osim Bradine, terete se i za uklanjanje i prisilno preseljenje gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti općine Konjic. Također, neophodno je spomenuti postojanje konjičkih logora Musala i Čelebići, za koje je ukupno osuđeno troje pripadnika Armije RBiH i jedan HVO-a, na kazne u rasponu od 9 do 18 godina.

Škola drugačijih sjećanja, kao što i samo ime kaže, ima za cilj da propitivanjem više perspektiva kroz diskusije sa direktnim sudionicima omogući sukobljavanje njihovih verzija i izvlačenje sredine – istine za kojom tragamo. Ona može biti isključivo jedna. Kao prvi zaključak Škole može se istaći da osobe koje su kao žrtve najviše propatile u stvari u najvećoj mjeri gaje pacifističke i civilizacijske vrijednosti, praćene spremnošću da se nauči na lekcijama prošlosti i krene dalje, dok oni koji su se, daleko od linije i rovova, kukavički iživljavali nad nedužnim i nezaštićenim danas izigravaju kojekakve heroje i jurišnike. Nažalost, takvi danas sa raznih pozicija kontaminiraju mlade mozgove i čekaju prve pucnje da opet, kao i ‘90-tih, čekiraju porodične karte i krvoproliće posmatraju iz Pariza, Beča, Moskve, Ankare, da bi ga potom uz čaše pjenušavog šampanjca prekinuli nekim krnjim mirovnim sporazumom. Jer što bi tobože njihova djeca bila ta koja će „kao da se odcjepljuju, a ovi drugi da im kao ne daju“. A najviše strahuju tek od jednog – osviještenih i zdravih umova, koji kroz ovakve i slične programe nauče racionalno vladati sobom i ne dopustiti emocijama da idu ispred razuma. Kao drugo – u ratu se neminovno dešavaju zločini i nijedna njime zahvaćena strana nije imuna od toga. Razlikuju se po obimu, intenzitetu i posljedicama, koje su negdje veće, negdje manje, ali su uglavnom slični po načinima izvršenja.

Stoga podsjetimo – „Rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, ali se ne ubijaju“!