Na koji način se može doći do istine o prošlosti ako se na putu memorijalizacije događaju brojne prepreke? Protekli izbori donijeli su promjene vidljive samo po fizičkom izgledu, ali ideologije i narativi su isti. Uzdajući se u politiku kao standard progresa u suočavanju s prošlošću neće se dogurati daleko. No, u nešto društvo treba vjerovati, a vidimo i da slijepo vjeruje.
Moja nedavna posjeta Memorijalnom centru Jasenovac upotpunila je moje mišljenje o mjestima stradanja. Točnije, ostao je dojam da su mjesta stradanja ovisna o brizi šačice ljudi. Ljudi koji putuju kilometrima na radno mjesto da bi mogli na najbolji način biti predstavljači povijesti koristeći se utvrđenim činjenicama i kritičkim promišljanjem kako bi realno i otvoreno pričali o prošlosti. Borba za teritorijalnom prednošću motiv je svih ratova, no takva mjesta su na koncu iscrpnih borbi ostala pusta i bez mladih. Pust poput drugog po veličini jasenovačkog logora u Staroj Gradišci u Hrvatskoj. Iako gleda na zgradu općine, ovaj nekadašnji logor koji je posljedica ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) je pust i zarastao te mu prijeti urušavanje. Uzrok se može naći u veličanju NDH u udžbenicima povijesti koji još uvijek nisu promijenjeni i u brojanju krvnih zrnaca žrtvama. Jer takav tretman mjesta stradanja se sigurno ne bi dogodio da su žrtve bile hrvatske etničke pripadnosti.
Minimizacija žrtava Jasenovca, ali i drugih logora koje se u javnom prostoru okarakteriziraju kao „ostale“, često ostavlja vidljiv trag. S druge strane postoji glorifikacija brojki pa tako „Spomen područje Donja Gradina“ na mjestu logora III Ciglana postavljena je brojka od 700.000 Srba koji su ubijeni u Jasenovcu, a čija brojka danas nema legitimnost[1]. Postoji i sistematski zaborav te sjećanje na te žrtve samo onda kada je godišnjica zločina, a izostavljena je i financijska potpora od strane Hrvatske koja bi pomogla održavanju ruševina od logora, prvenstveno u Staroj Gradišci koja bi bila mali korak u suočavanju s prošlošću. Još jedna problematika koja zapravo treba biti osnova istine je muzejska postava. U Memorijalnom centru Jasenovac postoji štura postavka muzeja koja prikazuje nedosljedan povijesni tijek događaja tako da posjetitelj koji ne poznaje omjere zločina počinjene u NDH ne bi znao o kojoj se surovosti tu radilo. No, možda je to i bio cilj budući da je umanjivanje ili negiranje zločina stalna karakteristika etnonacionalistih političkih narativa u kakvom se trenutno nalazi Hrvatska, a muzejske postavke predstavljaju prvi korak ka učenju, pogotovo za djecu koja tu dolaze ili turiste. Poput uništavanja logora koji je sada ledina u Jasenovcu, tendencija pogrešnih narativa je onemogućavanje da se jasno prikažu sve činjenice iz rata o zločinima i stradanjima u Jasenovcu. Je li u tome bila poenta postavke, teško je znati, ali ono što ostaje je dojam onih koji posjećuju to mjesto.
Zadnja stavka je negiranje koje se događa kao propaganda nacionalističkih lidera koji to negiranje žele ostaviti u nasljedstvo mlađim generacijama. Često se u toj želji za negiranjem na kraju stvori neznanje koje je lakše za podnositi mlađim generacijama jer ne osjećaju pritisak za traganjem za istinom, kao ni želju za propitivanje identiteta. Iako je istina danas i virtualno dostupna, opasnost je što nema dovoljno kritičkog mišljenja u mladima da uopće za njom počnu tragati, ali nedostaje i njihove želje za učenje o prošlosti. U obrazovnom sustavu je uvriježeno mišljenje da je dovoljno ono što obrazovanje ponudi, a ne potiče se samostalno istraživanje mladih o povijesnim činjenicama. A toliko je toga da se zna i da se posjeti. Nažalost, zemlje Balkana su prolivene krvlju, a o svemu tome mladi ljudi malo znaju, ili ono što znaju se bazira na revizonističkim narativima.
Prošlost nije samo zadatak onih koji je moraju koristiti i izučavati u svojim profesijama. Znanje o prošlosti treba biti početna točka za napredak jedne države. No, kada postoji utjecaj drugih država na istinu o povijesti, poput Hrvatske i Srbije u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, tada takav narativ zbunjuje mlade i postaje još jedna od prepreka ka učenju o istini. A ukoliko postoji konstantno uplitanje susjednih država koje umjesto da održavaju spomen na žrtve, a ne propituju funkcionalnost i stabilnost države, onda je na taj način teško doći do pomirenja. Ipak, jedno od rješenja borbe protiv pogrešnih narativa je direktno učenje o prošlosti. Znamo samo onoliko koliko smo vidjeli. Kada bi na ovaj način razmišljali, onda bi uvidjeli svoje neznanje, ali i vlastitu pasivnost za učenjem. Obrazovni sistem još doskoro neće postati riznica kritičkog znanja, ali može potaknuti da bude vodič za korektiv, ukoliko do tog puta ne umre želja za suočavanjem s prošlošću.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
[1] https://www.slobodnaevropa.org/a/ivo-goldstein-jasenovac-logor-/29198835.html
