Neki dan me na Facebooku iznenadila objava drugarice iz razreda, koja se fotografisala s kokardom na kojoj je mrtvačka glava i piše „Ravna Gora“. Djevojka koja je za vrijeme naših gimnazijskih dana slušala punk, ismijavala sve što ima ruralni i tradicionalni zov, uključujući i šačicu nas djece sa sela, ni na koji način nije pokazivala svoju „nacionalnu osviještenost“, danas ima kokardu na glavi, uz tvrdnje da je „Republika Srpska bastion srpstva“.
Naravno, ovo nije tekst o mojoj drugarici iz razreda, nego o potvrđivanju neofašizma u društvu. Ljudi koji podržavaju četnički pokret ali i druge slične fašističke tvorevine baštine vrijednosti neofašizma su naši prijatelji_ce, nastavnici_e, ljekari_ke, psiholozi_škinje. Vole da pripadaju kolektivu i ističu svoj nacionalni identitet, vrlo su spremni da tabire dnevnu politiku i velike historijske događaje, imaju neupitan stav o svemu, koji je nemoguće i argumentima poljuljati, u razgovoru s većinom od njih ćete zaključiti da jedino čime operiraju su relativizacija i banalizacija historijskih događaja, uz opaske da je i „njima neko ubijen u ratu“ i da su „četnici samo branili svoja sela“. Ostalo su floskule koje mogu da se čuju na Javnom servisu manjeg entiteta, uz neizostavni argument da „Putin Ukrajinu ide osloboditi od nacista“, tvrde ljudi s kokardama na glavi (!).
Neofašizam postaje stanje svijesti, sklop i sistem vjerovanja, ideja, vrijednosti i mišljenja koji neslaganje shvataju kao izdaju i zbog toga ne nailazi ni na kakvu sankciju. Iako smo društvo koje je o fašizmu sve znalo i koje je slavilo partizane kao jedinu legitimnu vojsku u Drugom svjetskom ratu koja se borila upravo protiv fašizma, čiji su politički lideri i vođe u prvoj deceniji novog milenijuma priznali genocid u Srebrenici i koje je vapilo za progresom, danas smo, umjesto u budućnost, duboko zagledani u prošlost koju popravljamo i prepravljamo, falsifikujemo i kroz prizmu spektakla i fascinacije propuštamo najveća nedjela naših predaka, zanemarujući one rijetke, časne segmente naše prošlosti.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.
.
