Zanimljiva su i interesantna ljeta u BiH i regiji. Mnogobrojni festivali i manifestacije okupljaju brojne mlade i progresivne ljude iz regije i cijelog svijeta. Svakodnevno se priča o uspješnim kulturnim projektima, gradovima filma i muzike, navalama turista iz cijelog svijeta, ljepotama gradova i prirode, muzičkim i filmskim zvijezdama, saradnjama u regiji u svim mogućim poljima. Ljetni optimizam omamljuje i one najotpornije.
Onda pred sam kraj ljeta pojavljuje se jedan neugodan, skoro nestvaran „event“ kojeg bi najradije svi da izbrišu iz memorije, da zauvijek uklone iz naših veselih dugih toplih ljeta. „Event“ koji grubo i brutalno podsjeća na nedavnu prošlost, istinsko zlo društva koje govori istim jezikom, na civilizacijsko dno koje i dan danas obilježava cijelu regiju i koje se nikad neće moći izbrisati. Događaj koji predstavlja spomenik ljudskom zlu koje je na ovim prostorima konstantno prisutno – 30. avgust, Međunarodni dan nestalih.
Mnogobrojni „fini i obični“ ljudi oko nas, koji vjerovatno posjećuju brojne manifestacije tokom ljeta, ljetuju i zimuju, vole filmove i muziku, poštuju druge i drugačije, žive u laži i vješto prikrivaju svoj nacionalizam. U prilog ovom idu istraživanje u regiji koja pokazuju da velika većina ljudi ne priznaje ratne zločine i genocid u Srebrenici. [1] Njihove stavove brani ista politika koja je i pokrenula masovna ubistva, a koja danas institucionalno negira genocid.
Neki drugi „fini i obični“ ljudi oko nas godinama kriju masovne i individualne grobnice koje skrivaju oko 7.000 naših sugrađana. Baš kao što su mještani okolnih sela godinama skrivali postojanje Tomašice i tajno tražili njeno premještanje zbog smrada.[2] Kako uopće objasniti da neko 20 godina živi sa saznanjem da su pored njega ubijane čitave familije i da živi sa tim u tišini bez ikakvog moralnog impulsa da barem obavijesti nadležne o mjestu zločina. Njih treba nazvati pravim imenom- saučesnici u zločinu. U trećem krugu pakla se nalaze oni koji naplaćuju takve informacije o masovnim grobnicama.[3] Teško je objasniti kako i zašto se desila tako velika greška u mentalnom sklopu tih ljudi.
Na Međunarodni dan nestalih, volonteri Crvenog krsta dijele u BiH hiljade tamnih balona s natpisom “Gdje je?”. Podsjećaju na bol i koji porodice nestalih osoba prati kroz život i pokušavaju da stvore empatiju kod ljudi za ove porodice. Sa tog događaja se upućuje apel svim građanima, vjerovatno najbolniji i najnevjerovatniji ikad. Apel kojim se pozivaju svi koji imaju informacije o nestalim osobama da ih objelodane kako bi se vratila hiljada imena i prezimena žrtvama ratnih zločina i omogućio njihov dostojanstven ukop.
Po međunarodnom i domaćem pravu, porodice imaju pravo znati šta se desilo sa njihovim nestalim članovima, a vlasti imaju obavezu da ih podrže i pruže im odgovore. Međutim, vlastima pronalazak nestalih nikad nije bio prioritet.
Generalno ne postoji empatija prema porodicama žrtava bez obzira na vjeru i naciju. Zašto bi neko o tome razmišljao i kvario dugo toplo ljetno plaćeno kriminalnim poslijeratnim privatizacijama, nepotističkim zapošljavanjem i klijentelističkim privilegijama. Jaz između velikih kulturnih događaja i moralnog dna političkih elita i većine „finih“ građana je ogroman. Kako i da li ga je moguće prevazići?
[1] http://ba.n1info.com/a103896/Svijet/Regija/Srbi-o-genocidu-u-Srbiji.html
[2] http://depo.ba/clanak/103137/mjestani-su-znali-za-tomasicu-smetao-im-je-nesnosan-smrad-ali-sutjeli-su
[3] https://www.slobodnaevropa.org/a/masovne_grobnice/1818302.html
