Spomenici civilnim žrtvama rata predstavljaju mjesto učenja za mlade, zahvaljujući programima nevladinih organizacija. Akademija „Stanje mira“ koju je organizirala Europska unija u Bosni i Hercegovini, a implementirao Centar za postkonfliktna istraživanja jedan je od tih programa. U 14 dana mladi iz cijele regije Zapadnog Balkana su govorili o miru kroz svoju percepciju i razumijevanje.
Gledajući te mlade vidjela sam s jedne strane duboku povezanost sa žrtvama, a s druge veliku želju za učenjem koju su dokazali postavljanjem brojnih pitanja. Međutim, rijetki su programi koji obuhvaćaju odlazak na spomenike civilnim žrtvama rata gdje sudionici mogu na neutralan način učiti o memorijalizaciji žrtava i razviti empatiju prema žrtvama. Vijenac polažu uglavnom političari i političarke, na „svojim grobljima“ i u „svojim“ lokalnim zajednicama. Rijetko se može vidjeti da oni koji su glas javnosti odu na drugi kraj države i odaju počast narodu svoje države, bila ta žrtva Rom, Židov, Bošnjak ili nešto drugo.
U međuvremenu, grad Ljubuški uskoro dobiva Povijesno-memorijalni centar Domovinskog rata za koji je uloženo više od pola milijuna KM, a koji će, kako su naveli, kazati istinu o Domovinskom ratu. Kakvu istinu, ostaje nam za vidjeti. Hoće li centar biti otvoren za sve mlade u Bosni i Hercegovini koji budu imali pitanja ili će djeca iz okolnih škola biti primorana kroz obaveznu školsku nastavu posjećivati ovakve i slične centre u koje „trebaju“ vjerovati? Također, Ljubuški dobiva i trajni spomenik „svim njegovim braniteljima i žrtvama“. Svaki grad ili općina svoje poštovanje prema civilnim žrtvama rata trebaju pokazati novčanom potporom prema njihovim članovima obitelji, no izgradnja spomenika je uvijek puno unosnija, jer se može iskoristiti tijekom izbora i za nastavak etnonacionalističke propagande. Očito su takvog razmišljanja i oni koji su došli na ideju izgradnje ovog trajnog spomenika, što god to značilo pod rječju „trajni“.
Svjedoci smo da je u BiH veliki novac potrošen na ulaganje u propagandu, jednonacionalne narative o ratu i veličanje onih koji su počinili strašne ratne zločine u ime „svojeg naroda“. Još je dug put do izgradnje spomenika mira ili svim civilnim žrtvama rata u bosanskohercegovačkim lokalnim zajednicama. Brčko, Žepče i Bosanski Petrovac premostili su barijeru etnonacionalizma i krenuli mirovnim putem koji bi trebao predstavljati posjete mjestima koji predstavljaju mir i suradnju te poštovanje svih građana u BiH. Ne može se naći nijedan primjer netrpeljivosti prema njihovim primjerima kulture sjećanja. Razlog se može pronaći u poštovanju građana i građanki koji vide značaj takvih spomenika. Za pohvalu je da ne postoji nijedan slučaj vandalizma prema tim spomenicima, što je primjer i pokazatelj drugim gradovima i općinama da se aktiviraju prema izgradnji ovakvih spomenika te da paralelno pomognu nasljednicima civilnih žrtava u njihovim zajednicama.
No, ovakvi novi memorijalni centri koji su uvjetovani novcem susjednih država, u gore navedenom slučaju Republike Hrvatske, fokusirani su na jedan narod i najavljuju nastavak jednonacionalne retorike iz devedesetih. Na taj način, u formalno i neformalno obrazovanje ne mogu donijeti ništa dobro. Hoće li se nekada započeti narativ o ubijenim i mučenim Bošnjacima u Ljubuškom ili oni nisu jednakopravne žrtve i stanari grada? Kada se može očekivati spomenik njima? To su pitanja duboko skrivena pod tepih i koja se ne smiju otvarati. Živim za dan kada će svaki grad i općina u Bosni i Hercegovini imati obilježena mjesta zločina i centre koji će kroz sudske presude pričati istinu budućim generacijama. Dotada, mirovne akademije treba podržati i zagovarati jer nam jedino one mogu iznjedriti nove aktiviste i mirovnjake. Sustav će često ići protiv njih, ali njihova riječ će uvijek biti istina i samo istina.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
