Razmišljanja starog mirovnjaka

Na razgovore o tome što se desilo, mislim. O tome „što ste vi nama napravili“. Ako se mora, može i ono teže, „što smo mi vama napravili“. „Kako je sve krenulo? Zašto? Ali, zapravo, dubinsko: Zašto?“

Nekoliko pitanja,  a odmah osjećam tajac, uznemirenost, nervozu.

„ O tome što ste vi nama napravili, da, o tome moramo razgovarati. Nikada se tome nisam ni u snu nadao, prestrašno. To što smo mi vama napravili, nije ništa. Bar u usporedbi sa zlom koje ste vi počinili. Vi, ne svi, znam, vaša vojska, vaša vlast, oni što ih stalno birate, nikad se niste ogradili od njih. Što ih birate? Biramo i mi svoje, kažeš? Nije to isto, ne, nemoj sada okretati.“

Izletjele mi gornje rečenice, lako, glatko, desetljećima ih slušam u raznim varijantama. Razgovori koji se vrte u glavama, u određenim krugovima, koji su isti, ali i nisu, zavisi tko s kim razgovara.

„Kada smo bili u Norveškoj, svi zajedno, družili se stalno, bilo nam super. Od kada smo se vratili, slabo se i pozdravljamo. Sve isto kao prije. Što su nas vodali tamo?“

Pitanje je ozbiljno i NE može se postaviti: Hoćemo li razgovarati otvoreno, iskreno, o ratu? Potpitanje glasi:  Jeste li spremni?

Ne može se postaviti, da. Privatno, jedan na jedan, razgovara se. Tamo to i ostane. Skupe se veterani na nekom mirovnom susretu, radionici, pričaju i tamo, u grupi i do kasno u noć. I to je to. Nije da se ne priča. Zašto ne možemo postaviti pitanje? Što mislim kad to kažem?

Zato jer se o tome ne priča, iz milijun razloga. „ Jer mi je muka, jer sam stoput pričao, jer nikome neke stvari neću reći, jer se ne želim toga sjećati, jer nikoga nije briga, što ja da prvi počnem.“

Razlozi razni, kontradiktorni, smisleni a šuplji, zapravo. O ratu ne pričamo slobodno, otvoreno, i svaki od spomenutih razloga nije bez veze, no nije ni ključan.

Volja za razgovorom. Ima li je? Gdje je? U čemu je problem?

Odgovori leže u onim pitanjima na početku teksta, sve je tamo, treba samo znati čitati. Pokušat ću neki red naći, možda nam bude jasnije.

Prvo STRAH

Nije presudan, no utječe. Mnogo. To mu i jest svrha. Da spriječi priču. Pravu priču. Ljudi koji su rat proživjeli teško da se u miru imaju čega bojati. Dakle, nije strah, a jeste. Neosviješten. Potican. Od onih kojima odgovara. Strah od sebe je najgori, najjači, najnevidljiviji.  Krenem li govoriti o nekim stvarima koje sam vidio ili koje sam napravio, gdje sam ja u tome? Svjedok, počinitelj, žrtva? Neki smo prostor za priču žrtve napravili, važna nam je, bez te priče nema ni crne slike neprijatelja. Nema tu često suosjećanja za žrtvu samu, ima za optužbu protiv drugih, oni su krivi. Teška rečenica, mračna, optužujuća. Nažalost, tako je, patnje, stvarne patnje ljudi, jako se lijepo instrumentaliziraju. Optužba koja generira strah. „Ne bojimo se mi njih, nego toga da se ne ponovi. Zato moramo zbiti svoje redove.“

Gadno je priznati da si vidio a da nisi ništa napravio. Ili možda i jesi, a bolje bi bilo da nisi.

Drugo MI

Kolektiv. Iznad mene, ‘mi’ veće od ‘ja’, ne zato jer je to ‘mnogo ja’, nego zato jer mora biti veće od ja. Narod, nacija, vjera, sve je to veliko, ‘ja’ u tome nije bitan. Nacija jeste. Pričanje je dozvoljeno dok je u službi kolektiva, pričaj što hoćeš, razgovaraj s kim hoćeš, dok ne diraš svetinje – nas, našu čast, naciju, vjeru. Tu nema više razgovora.

Kako ćemo razgovarati s giljotinom nad glavom na kojoj piše: Ne pljuj po svojima! Strah od svojih je tu, dugo sam bio uvjeren da je on najbitniji, no nije ni on.  Strah od sebe, da ću izdati svoje, tko sam onda ja? Izdajica. Ima li što gore od izdajice?

Treće SRAM

„Nema mene što biti sram.“ Koliko sam to puta čuo. Sram je za djecu. Ili žene. Nije za muške. Sram nije muževan. Sram je osjećaj, mi ne pričamo o osjećajima. „Mogu ti reći što je bilo, suhe činjenice, ne osjećaje. To je za slabiće.“  Tko će priznati da je slabić? Smije li se to? Što poslije priznanja? Tko će živjeti s tim?

Četvrto STRANCI

Ne mislim samo na strance, one što ne pričaju naš jezik ili ga smiješno natucaju. Mislim na sve one koji nisu dio moje priče. Što oni hoće? Zašto me pitaju da im kažem što je stvarno bilo? Za koga rade? Znaju li oni više od mene? Ili ne znaju baš ništa, ne shvaćaju, a prave se da znaju.

Neki put je lakše pričati pred strancima. Oni su izvan, niti poznaju niti razumiju, a zanima ih, slušaju pažljivo. Ljekovito je to, a onda, opet, čemu? Mogu tako i psu pričati, klima njuškom, isto mi je. Nisu mi jasni ti stranci, sve su oni krivi, ništa ne bi bilo da oni nisu sve zamutili. Sada opet mute? Što hoće? Zašto bih im vjerovao?

Peto KRIVICA

Slavenka Drakulić zove to ‘sindromom televizora’, svi su pljačkali televizore, napuštene kuće, nema nevinih, ako netko i nije, on je kriv, ne svi mi. Rat je bio. Što sam trebao? Taj osjećaj da sam i ja kriv, odgovoran, da nisam napravio što se moralo, da nisam spriječio, da sam bio kao i drugi, moćan je paralizator. Čemu priča? Da vam kažem da sam i ja tukao, pljačkao, glavu okrenuo? Rat je bio.

Šesto PRETEŠKO JE

Zvuči kao izgovor, i jeste, no možda najpošteniji. Priča Veran Matić, bivši direktor beogradske nezavisne televizije B92  na okruglom stolu u Zagrebu 2000.: „Prvi smo prikazali dokumentarac o Srebrenici. Telefoni su se užarili nakon emisije. Svi smo odgovarali na pozive, i ja. Ljudi gnjevni, ljuti, psuju, napadaju nas. Pričam ja s jednim čovjekom iz Kragujevca i u jednom trenutku mu kažem: ‘Pričamo već 20 minuta, kulturno, vidim uzrujani ste, ali ste školovan i pristojan čovjek. Zašto vam je tako teško prihvatiti da je sve to istina?’ Odgovor sve kaže: ‘Kako da ja živim s tim ako prihvatim da je sve istina?'“

Sedmo KASNO JE

Mnogo je vremena prošlo, mnogi su umrli, nove generacije su tu, one niti razumiju to vrijeme niti poznaju ljude o kojima bih im pričao. Kasno je, trebao sam prije, prošo voz. Ne zvuči loše, ali ovo je možda i najlošiji razlog, dokaz da ih izmišljamo, bilo što, samo da sebi (više) i drugima (manje) kažem kako nema smisla za priču.

Osmo RANO JE

Na vlasti su oni kojima odgovara šutnja, ne talasanje. Pričamo najbolje o nama samima, o drugima pričamo pristojno, no po potrebi – najgore. „Sve je ostalo isto kao i devedesetih, stranke, ljudi, pogledajte ljude danas koji su na vrhu, svi su oni bili i devedesetih u prvim redovima. Ili se kunu u one koji su tada bili glavni. Ništa se nije promijenilo, niti bi moja priča išta promijenila. Samo ispadnem budala, nitko me neće čuti.“

Nije rano, ne može biti rano četvrt vijeka nakon rata, nikako. Izgovori opet, neka prođe vrijeme.

Deveto NIJE VRIJEME, PRILIKA

Nikad nije ni vrijeme ni prilika za nešto što nam je muka. I uvijek jest  vrijeme i prilika da se muke rasteretimo. Za sve nas koji se dijalogom, suočavanjem s prošlosti bavimo, ovdje treba otvoriti oči, naćuliti uši. Rijetko, nikad točnije, čut ćemo da nije vrijeme ni mjesto. To se ne govori, jer ako to kažemo dozvoljavamo da ćemo pričati kad bude vrijeme i mjesto. Ako se ne izgovara, ne znači da nije tu, taj moment treba naprosto osjetiti. Kako? Sjetimo se svih onih ‘neuspjelih’ pokušaja, sastanaka, tribina, okruglih stolova, razgovora uz kavu ili pivo, iz kojih ‘nikad nije ništa izašlo’. Svatko tko se bavi suočavanjem s prošlosti lako se identificira s ovim popisom. Istina je da nema ‘neuspjelih pokušaja’, ima samo raskoraka u očekivanjima, našega nestrpljenja, usmjerenosti na rezultat, a ne na osobu, na veterana, na povratnika, na ženu koja sjedi kraj nas i priča nam a mi ju ne čujemo.

Svi ti ‘neuspjeli’ razgovori čine iskustvo, poučavaju nas, oštre naš osjećaj, tupe našu nadobudnu nestrpljivost, pripremaju nas za Razgovor. Kada smo i mi spremni, on se može desiti. Naš zadatak nije ništa drugo nego putovanje, sazrijevanje prema mjestu i vremenu, prema prilici.

Deseto (…)

Nema deseto, kao što nema ni prvo, drugo, osmo. Ne ponašamo se prema ‘koracima’, ‘klasifikacijama’, ‘logici’, niti racionalno niti iracionalno. Odsustvo prosuđivanja je moćna vještina. Ne razgovaram s veteranom HVO-a/Armije BiH… koji je… i koji nije… Nema etiketa. Samo sugovornik. Tako kreće razgovor. Kada se odbace naslage etiketa, stereotipa, predrasuda, kada prihvatimo da ništa ne znamo o čovjeku nasuprot meni. Kada prihvatimo da se bojim saznati o čovjeku u meni, da je strah u redu i da idem ka sebi, usprkos strahu.

Volja za razgovor? Uvijek postoji. Uvijek. Zato i trebaju svi ti izmišljeni razlozi protiv nje. Razgovor je opasan. Kako opasan? Može se na sudu završiti? Nije zato opasan, ne. Opasan je jer oslobađa. Zna to svatko, zato ga se i bojimo.

Jednom kada krenemo razgovarati iskreno sami sa sobom, s najbližima, s komšijama, sa suborcima, s bivšim neprijateljima, s bilo kim, osvajamo slobodu.

Što ćemo onda s njom?

Živjeti, s nesavršenim samim sobom, u miru. I u miru s drugima. Kao što živa bića, ljudi, žive i trebaju živjeti u miru jedni s drugima. Kao što smo igrali karte, švercali cigarete i svašta nešto na ničijoj zemlji, za primirja.

Sloboda je puna mogućnosti, a mnogi od nas su umorni, previše je mogućnosti, a i svijet se promijenio. Zato nam i služe izgovori, da ostanemo u nekoj zamišljenoj lažnoj sigurnoj prošlosti prije svega ružnoga što se desilo. Izgovori nam nisu prijatelji, moguće su samo testovi naše snage i želje za životom, koja tinja dokle god nas ima. Oni su kao alkohol, cigarete, buljenje u TV, oni su odgađanje života. Zašto?

Možda zato jer mnogi od ljudi oko nas, duboko negdje, jako duboko, smatraju da nisu zaslužili život, pogotovo ne lijep, sretan, smiren. Otuda i strah od oslobađanja kroz razgovor, odbijanje izlaska iz zatvora. „Što ću sa slobodom?“

Kad god potičemo razgovore, imajmo na pameti svu složenost koju sam probao dotaknuti ovim esejom. Ljudi su izrazito komplicirana bića. Milijun razloga da ne dođemo do mira. No to je samo podsjetnik da nam valja istrajati, valja nam nizati ‘neuspjele pokušaje’ jer oni su put ka oslobođenju. Ono je nekima došlo, nekima dolazi, nekima će doći. Kroz razgovor iskreni, ljudski, o svojim zabludama i pogreškama, o svemu krivom što smo činili, i o tome kako to ne bismo nikad ponovili. O tome da ne postoji ‘mi’ iza kojeg se skrivam i ne treba mi, ne želim se više skrivati.

Ljepota mirovnog rada je poput ljepote svakoga tko voli i njeguje kao baštovan – život. Kao ljepota rada učitelja, ljekara, skladatelja. Ljepota je u plodovima, za koje nikad ne znamo kada i kakvi će biti.

Utoliko nas uvijek iznenade i obraduju.

Buje, Goran, za sarajevski Forum ZFD, 26. 11. 2020.

Goran Božičević, mirovni aktivist, rođen je 1962. godine u Zadru. Mirovnim se radom bavi od 1993. Radio je u svim postjugoslavenskim zemljama, Ukrajini, Albaniji itd. Mirovni je edukator i pokretač MIRamiDA treninga. Autor je knjige Gradnja dijaloga“ – Izabrani primjeri rada na pomirenju u Hrvatskoj. Blizak je kvekerima i menonitima. Živi u Bujama, Istra.