Od jučer je sve ispunjeno pričama o ratnom zločincu, kome je i ta kvalifikacija blaga. Dok sam u redakciji pratila suđenja za genocide, masovna strijeljanja, silovanja i druga zla, postavljala sam hiljadu pitanja. Kako je majci koja gleda na tv-u dok joj strijeljaju sina? Kako je sinu koji gleda mrtvog oca na pijaci Markale, kako žive ti ljudi?
Nisam mogla dohvatiti odgovore na ta pitanja, jer to znaju samo njihove duše, ali mogla sam vidjeti neku radost na licima ljudi, kao da je tek jučer sve bilo gotovo. Kao da su odahnuli. Gledala sam najavu kolege, čiji je otac ubijen u Srebrenici, divila se njegovoj hrabrosti i snazi, zamišljala sebe kako bih briznula u plač.
U kraju gdje radim kao novinarka, pored Drine, nacionalizam nikada nije nestao. Ovdje u susjedstvu su zločinci još uvijek heroji, dok par kilometara dalje još uvijek se traže djeca po masovnim sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Prevrtao mi se želudac dok su zločinca nazivali herojem.
Kažu da su ubijali zbog imena, vjere i običaja, a zar Srbi u Sarajevu nisu ubijani?
Nisu me nekako oni zabrinuli, brine me njihova ideologija i razmišljanje grupe koja odgaja buduće generacije. Šta sutra kada sin tatu pita: “Zašto je “heroj” osuđen na doživotnu? Je li heroj čovjek koji ubija ljude i ne može da sasluša svoju kaznu?”
Od heroja do kukavice, nit mu je bila tanka.
Kako god zvučalo, bilo mi je rođenoj 1994. zadovoljstvo izgovoriti “kriv je”, u mikrofon da se čuje kako se zlo ne isplati. Kako će da ga se stidi i njegovo deveto koljeno rodbine, da moje i tvoje djete iz historije uči, kako u svakom narodu može da se rodi bolesnik i napravi zlo, bez biranja imena i prezimena jer takvima to nije bitno. Da moje i tvoje djete nauči da krivica nije kolektivna, a da skupina ne određuje stav većine. Mnogima nije bio jasan značaj presude, ali značajan je za žrtve, za buduće generacije, za one koji dolaze i uče o historiji naše zemlje.
Ovu brdovitu zemlju natapala je krv djece bez imena i prezimena, zbog ideologa bez hrabrosti i kukavica koji ne podnose poraze. Možda je ovo kraj jedne ideologije, režima koji je uzeo na hiljade djece Sarajeva, Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Prijedora i drugih gradova.
Danas su Vaša djeca broj u statistici, a za skupinu je njihov ubica heroj.
Nema herojstva u nasilju i krvi, nema herojstva nad slabijima. Znate, pitala sam se i ko su novinari?
Uvijek postavim to pitanje, pa tražim opravdanje za tekstove koji brane ubicu desetina hiljada nevinih ljudi, bez imena, prezimena i nacije.
Oni kreiraju javno mišljenje, a brinem za ideologiju koju šire zbog mog i tvog djeteta.
Čekam dan kada će zločine na svim stranama zvati zločinima, a ne vojnim opracijama, zločine imenima, a ne herojima, prozivati imenima, a ne stavljati kolektivnu odgovornost.
Ta Vaša bijedna plata nije vrijedna Vašeg bolesnog uma.
Anisa Mahmutović, novinarka
