Prije nekoliko dana smo se prisjetili Antona Çette. I ne samo Antona Çette, prisjetili smo se pomirenja nakon krvnih osveta i 20. godišnje inicijative mirenja Albanaca i njihovog oslobađanja od neprijateljstva, od zatvora u kojem su se nalazili godinama, od ropstva samoće, od izolacije mlađih generacija i njihovih vlastitih usijanih glava.

Međutim, današnje mlade generacije nemaju puno informacija o ovom prosvjetljujućem periodu za Albance.

Razlog za to može biti činjenica da udžbenici historije sadrže malo informacija u poređenju sa potrebom mlađih generacija da uče o Antonu Çetti, njegovim saradnicima i o ljudima koji su ostavili ponos po strani i oprostili prolivenu krv članova svoje porodice. Bez zalaženja u historiju ovog događaja, o kojem svi iz mlađe generacije moraju čitati kako bi poboljšali svoje obrazovanje, želim da mislim da su mlađe generacije znatiželjne i spremne da u većoj mjeri istražuju ovaj period od početka 1990-ih godina.

***

Po mom mišljenju, a i sam pripadam mlađoj generaciji, je često nevjerovatno kako je neko uspio da obuzda usijane albanske glave. Posebno u slučaju muškaraca, Albanaca rođenih za vrijeme režima i koji su se borili sa srpskim šovinizmom, a ipak su odlučili da nađu zajednički sadržilac za porodice koje se nisu usuđivale kretati se okolo od straha od drugih. Pomirenje. Rukovanje. Oprost. Prihvat.

Meni, koji sam rođen 1991., usred ovog perioda prosperiteta za Albance, je nevjerovatno kako su Albanci internalizirali elemente pomirenja, oprosta, prihvata, konačnog plakanja nad patnjom, potiskivanja patnje koja se možda nastavila i, naravno, slijedili ove ljude, a ipak su pokušali da nastave živjeti fizičku slobodu, a manje psihičku slobodu.

***

Kada razmišljam, mislim o tome ”gdje je jedan takav Anton Çetta danas?” Imamo li danas muškarca u ovom društvu koji može pomiriti naše akutne razlike i ludost? Da li danas postoji mehanizam koji prije svega može pomiriti Albance na Kosovu, između sebe, kako bismo našli mir na ovom Balkanu koji je pun prazne politike po pitanju sadržaja, izgleda i površnosti?

***

Kako danas oprostiti muškarcu koji siluje? Kako oprostiti ženi koja čini nasilje? Može li se oprostiti nastavniku koji ne podučava na najbolji način? Da li postoji nekakva zajednička osnova kada su oprost i pomirenje zajednički sadržilac?

Možda oprostom eliminiramo zlo. Da smo naučili oprostiti godinama ranije, možda bi nas takav oprost spriječio da toliko lutamo danas i ne bismo se bojali napada sa svih strana, na svakom koraku i za svaku grešku, dolazili oni od ljudi ili čudovišta.

Možda, kada se sastanu dvije osobe, koje se ne slažu, mogu pokušati da si oproste. Taj oprost, kojeg nikad nema, odražava opustošeno psihičko stanje obje strane. Obje zemlje, oba uma koji se razlikuju.

***

Danas nam treba oprost žena koje su silovane tokom zadnjeg rata na Kosovu, jer smo doveli do toga da su zgrožene nad svim onim što se desilo u godinama poslije rata. Danas moramo oprostiti, ali i pravedno osuditi nastavnika, policajca i psihologa koji nisu uradili svoj posao kao što su trebali. Danas nam treba oprost svake mlade djevojke kojoj nismo osigurali život, zbog toga što smo joj dopustili da se izgubi u ulici bez izlaza dok mi osuđujemo njen način života. Danas i zauvijek, nađimo one koji su nestali tokom zadnjeg rata na Kosovu i osigurajmo stvarni oprost njihovih članova porodice. Juče smo pokušali oprostiti silovatelju, tako da se brojevi istih ne povećaju u društvu u kojem se čini da su nasilje i silovanje prihvaćena norma.

Možemo li ne oprostiti neuspjeh obrazovanja? Možemo li ne oprostiti mržnju? Možemo li u razgovoru, pričajući sa ženom ili muškarcem, pružiti ruku i obećati da ćemo kada odemo kući odvagati naša stroga mišljenja o određenoj temi, o svemu?

Kako bismo osigurali oprost, najprije treba da postoji međusobno razumijevanje. Postoji zajednički neprijatelj među nama, a to je mržnja. Kako ne bismo mrzili, trebamo oprostiti, obrazujući sebe i druge – kroz bolje formalno i neformalno obrazovanje.

***

Znam da danas još uvijek postoje djeca i porodice pogođene krvnom osvetom. Ljudi su 1990. opraštali zbog domovine. Zašto ne možemo oprostiti danas, radi nas samih, radi našeg spokoja i mira?

Oprost je složeno pitanje među Albancima. Kao da često ne znamo kako da oprostimo, kao da ne znamo kako da se pomirimo ili kako da to učinimo za druge. Kažemo da to nije naša odgovornost, ali i u našim životima opraštamo malo. Ne opraštamo i ljutnju množimo sa 100.

Ljudi, budite suosjećajni, prema sebi samima i prema drugima, prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Neka oprost bude dio boljeg života. Danas si trebamo oprostiti i za osobe koje su nestale, koje su ubijene, koje se neće vratiti i koje smo ubili. Imajte suosjećaja za srca na Balkanu koja ubrzano otkucavaju. Političari Balkana, zašto ne opraštate? Zašto ne tražite i naš oprost i zašto nam ne date vaš oprost za ono što se učinili? Žrtve na Kosovu, u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Da li ste svi prodali svoja srca ili još uvijek postoji oprost, pomirenje i zagrljaj među državama koje su izgubile živce, a, između ostalog, izgubile i same sebe?