Ogledala naših sjećanja
Za život u Bosni i Hercegovini ne dobije se uputstvo za upotrebu. Čak nema oznaka ‘roditeljska pažnja’, iako bi koristile. Prvi dan škole u Kantonu Sarajevo, meni dragi prvačić je malodušno opisao: „pustili su nam neku pjesmu, ustali smo i stavili ruku na srce“. Šta dijete zna šta je himna! Do kraja svog osnovnoškolskog obrazovanja naučit će o disoluciji Jugoslavije, kratku bilješku o proglašenju nezavisnosti BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu a možda zaživi i ideja novog pristupa učenju historije u ovom kantonu. Da je moj prvačić u hrvatskoj općini, učio bi hrvatsku povijest i o Domovinskom ratu. A da je pak u Republici Srpskoj, učio bi o drugačijoj recentnoj istoriji. Ako bi kojim slučajem išao u jednu od dvije škole pod jednim krovom, možda bi mogao razmijeniti iskustva s nekim iz druge škole pod istim krovom. Gdje god, do završetka osnovne škole naslušat će se van škole i o ratu, i o Dejtonu, podjelama, da će mu ovakvo formalno obrazovanje o historiji/istoriji/povijesti biti samo šlag na slojevima bosanskohercegovačke prošlosti.
Pitala sam generacije rođene poslije 1995.godine šta pamte o onome što se dešavalo u BiH malo prije njihovog rođenja. Radila sam istraživanje i zanimalo me šta se to njima, bilo šta, iz bilo kojeg izvora, ‘urezalo’ u sjećanje o onome što nisu doživjeli. Dijapazon njihovih odgovora je bio širok: najčešća su bila sjećanja o herojstvu ili žrtvi, zatim o tome da je rat bio strašan, o stradanju djece, o operaciji Oluja, Srđanu Aleksiću, pa sve do neočekivanih ljudskih gesta (poput pomaganja ‘njima’, onima iz druge, neprijateljske strane, kojima je pomoć bila potrebna). Iako nemaju lična sjećanja o proteklom ratu, nemojmo se lagati – poslijeratne generacije žive i nose ratne traume. I pamte. No, kako i ko filtrira ta sjećanja? Šta se to pamti? I kako sjećanja/prošlost određuju njihove živote?
Da li ih sva ta prošlost uopšte zanima? Ako ne, sasvim razumljivo. Zašto i bi? Meni, u njihovim godinama (a sada ih već imam toliko da se ovim izrazom mogu koristiti!) ovo nije bila stvar zanimanja već stvarnosti. Mir, samo kao odsustvo rata, nas je zateklo gotovo kao i rat. To je bila nova nepoznata situacija, nova pravila, nova stvarnost u kojoj je trebalo balansirati između toga šta smo bili, šta jesmo, šta smo proživjeli i šta želimo. A željeli smo, čini se, mnogo različitih vizija budućnosti! I dok su se te vizije konstruisale i oživljavale, gradili smo (da, da, svi mi) narative u kojima su rasle poslijeratne generacije. I onda se tobože čudimo ‘kakva nam je omladina’! Zaista, kakva? Zasićena stalnim poturanjem pod nos rata i uplašena čestim zveckanjem oružjem; nabrijana na odbranu sebe i svoga; nezainteresovana; agresivna; podijeljena; i ona iz Jajca (‘ona iz Jajca’ kao personifikacija svih mladih osoba u BiH koji iniciraju i nose promjene u ustajalim i brižljivo čuvanim pozicijama). U toj našoj omladini možemo vidjeti, iščitati sve ono što smo u njih upisivali od 1995.godine. Kada pišem ‘mi’ zaista mislim na sve nas – porodice, škole, medije, pojedince, političare, muzičare, … svi smo doprinosili (ili nismo, a to je jednako bitno) u poliranju ogledala koja, pokušajte i vidjećete, odražavaju svu (ne)moć službenih politika sjećanja, ličnih historija/istorija/povijesti, spomenika, podgrijavanih nacionalizama, obrazovnog sistema, suprotstavljenih istina. Eto, upravo tu u toj ‘našoj omladini’ zrcali se ono što se u dvadesetjednu godinu uspjelo ‘očuvati’ i ‘odbraniti od zaborava’ u BiH. Čuvajući i braneći ono što treba pamtiti, češće namjerno nego nesvjesno, gurnuta su zaboravu nepoželjna sjećanja. A ta nepoželjna ipak postoje, jer mi se čini da je još uvijek rano za zaborav.
Pa ipak – kada institucionalizirana prošlost preuzme sadašnjost, ohrabruje činjenica da u ogledalima naših sjećanja postoji i onaj dio spreman za propitivanje. Čujemo, vidimo, osjetimo prisustvo kritičkog razmišljanja i alternativnih glasova. Poput “eksperimentalnog nastavnog programa“. Ili Neobilježenih mjesta stradanja. Ili Historija/istorija/povijest učenja . Ili Neprimjerenih spomenika . Ili Uspomene 677.
Osjećam tada žal za možda propuštenim prilikama za omogućavanje više perspektiva za mlade – možda nam trebaju antispomenici koji bi doprli do ličnog, individualnog te omogućili povezivanja sa prošlošću na razumljivom mlado-ljudskom nivou; potrebni su otvoreniji, vidljiviji i sigurniji prostori za kritička razmišljanja i glasove o našim prošlostima i historijama; sasvim sigurno je neophodna podrška i uključenost na svim nivoima (jer ovo nije ‘uloga’ samo civilnog društva niti ono ne može i ne treba da djeluje kao isključivo suprotna strana državi, entitetima, kantonima, općinama, mjesnim zajednicama). Ali, recimo da ne postoji tačno propisano ‘pravo vrijeme’ za obnovu građanske svijesti, aktivizma i suočavanja za prošlošću i ja se iskreno nadam da nismo zakasnili.
Nije ovo tekst, a ni država, sa jednostavnim happy end-om. Ne postoji happily ever after (ili na našim jezicima: živjeli zauvijek sretno) za BiH ili njene narode koji trebamo ‘dobiti’ ili koji pak ‘zaslužujemo’ po nekim univerzalnim principima pravde. Drago bh poskonflikno društvo, jednako pojedinci i kolektivi, sami ga sebi moramo izgraditi. Ako imamo snage i volje za vidjeti iskren odraz u našim ogledalima, znaćemo šta nam je raditi. Osnovno pitanje ostaje – želimo li to ? (po mogućnosti oslobođeno ispraznih zrnaca mudrosti poput ‘na mladima svijet ostaje’, o čemu se trebalo voditi računa prije nego se mladima ostavlja u amanet država niske tolerancije drugog, prezadužena finansijski, isprana politički i frustrirana socijalno)
Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.
