Foto: YIHR
U Hrvatskoj trenutno možemo naići na dva dominantna politička odnosa prema suočavanju s Vojno-policijskom akcijom Oluja i njenim posljedicama iz kolovoza 1995. godine koje predvode dvije najvažnije državne institucije – Vlada i Predsjednik.
Vlada na čelu s HDZ-om i manjinskim partnerima Samostalnom demokratskom srpskom strankom je prošle godine koordiniranim javnim nastupima uvela hrvatsko društvo u novu fazu suočavanja s prošlošću ratova devedesetih godina, a posebice odnosa prema operaciji Oluja. Potpredsjednik Vlade Boris Milošević iz SDSS-a sudjelovao je 5.8.2020. godine na centralnom obilježavanju 25. obljetnice Oluje u Kninu koja je po prvi puta nakon dugo vremena imala konture nešto pristojnijeg prisjećanja na ovu vojnu akciju. Osobno je to bila teška odluka za Miloševića čiji je otac veteran Hrvatske vojske, dok mu je u isto vrijeme razvojačeni pripadnik 15. domobranske pukovnije Veselko Bilić nakon Oluje ubio baku Daru, a iako je osuđen kasnije ga je pomilovao tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Miloševićeva odluka da prošle godine ode u Knin protumačena je kao znak pomirenja i relaksiranja napetosti između srpskog i hrvatskog naroda te je napokon nakon dugo vremena otvoren veliki prostor da se u ovim danima govori o žrtvama, a ne isključivo o vojsci i veteranima. U to vrijeme govor za pamćenje u Saboru RH održala je SDSS-ova zastupnica Anja Šimpraga prisjećajući se kako je kao djevojčica bila dio kolone u kojoj je više od 150 000 Srba nakon Oluje napustilo Hrvatsku. ”Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati s druge strane prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam znala da će ta ista djeca s jedne i druge strane jednom sjesti za isti stol” rekla je ona i istaknula da danas želi društvo slobode i zajedničke bolje budućnosti.
Dvadesetak dana kasnije selo Grubori u kojem su pripadnici Hrvatske vojske počinili jedan od najgorih ratnih zločina i koje je danas potpuno uništeno i prazno posjetili su potpredsjednik Vlade zadužen za ratne veterana Tomo Medved, predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.
Svoj doprinos suočavanju s prošlošću dao je i predsjednik Vlade Andrej Plenković. On je održao dva iznimna govora, jedan na obilježavanju akcije 5.8. u Kninu i drugi 28.9. kada je otišao u selo Varivode na komemoraciju ubijenim civilima srpske nacionalnosti na ovom mjestu. Plenković je u njima jasno i nedvosmisleno osudio ovaj i druge zločine koje su hrvatske snage počinile nakon Oluje, izrazio žaljenje, prepoznao traumu svih žrtava te je izjavio da je taj zločin ”uvreda za suvremenu Hrvatsku jer vrijeđa ljudsko dostojanstvo”. Posjet i govor u Varivodama ostat će upisan kao povijesni jer je to prvi puta da je neki hrvatski premijer posjetio mjesto stradanja iz vremena Oluje te održao govor u kojem izražava sućut prema žrtvama i osuđuje zločine. Njegove riječi nisu ostale samo prazna slova već je za manje od godinu dana od tog događaja Vlada u proceduru uputila Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata koji je prošli mjesec i izglasao Sabor. Prema odredbama ovog zakona, civilne žrtve rata po prvi puta će dobiti priliku za obeštećenjem neovisno o njihovoj nacionalnosti ili etničkoj pripadnosti što bi značilo da ne postoje prepreke da to ostvare i stradali za vrijeme i nakon Oluje i njihove obitelji.
Ipak ovu optimističnu sliku značajno narušava drugi dominantni politički odnos prema operaciji Oluja, a njega predvodi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.
Pobijedivši na izborima početkom 2020. godine glasovima prvenstveno lijevih i progresivnih glasača Milanović se u ovih godinu i pol dana mandata pretvorio u njihovo najveće razočaranje i noćnu moru koja će izgleda trajati godinama. Od samoproglašenog liberala s fingiranim progresivnim tendencijama Milanović je postao predvodnik ekstremne desnice u Hrvatskoj što se očituje u njegovim brojnim javnim istupima, a posebno ako se radi o temama koje se tiču ratova devedesetih. Ovaj obožavatelj ratnih zločina i osoba koje se s njima povezuju uoči obilježavanja Oluje prošle godine izjavio je da ”nije svatko tko je osuđen u Haagu ratni zločinac”, uručio je odlikovanje Zlatanu Miji Jeliću protiv kojeg Državno odvjetništvo vodi istragu za ratne zločine, u svom uredu je ugostio haškog osuđenika Tihomira Blaškića, najavio je da će primiti ratnog zločinca Milivoja Petkovića kad odsluži 20 godina zatvorske kazne, a nedavno je stao u obranu Miše Hrastova, inače osuđenog za ubojstvo 13 ratnih zarobljenika na Koranskom mostu, prikazujući ga kao žrtvu pravosuđa. Predsjednik je mnoge iznenadio kada je Branimiru Glavašu vratio državna odlikovanja koja mu je oduzeo bivši predsjednik Josipović jer je bio osuđen za ratne zločine u Osijeku.
Jedna od medijskih snažno popraćenih Milanovićevih zanimacija su njegova vrijeđanja građana putem svoje službene Facebook stranice i medijskih istupa, a baš povodom teme koja se tiče Oluje se predsjednik okomio na Žarka Puhovskog, bivšeg fakultetskog profesora i predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora. HHO je bio prva organizacija koja je nakon operacije Oluja izradila sveobuhvatan izvještaj o kršenju ljudskih prava za vrijeme i nakon te akcije. Puhovski je zbog toga 2009. godine bio pozvan kao svjedok pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u predmetu Gotovina i drugi kako bi govorio o tome što su istraživači HHO-a uočili na terenu za vrijeme i nakon Oluje tog kolovoza 1995. godine. Predsjednik Milanović je zbog toga Puhovskog okarakterizirao kao ”drukera” te dodao kako ga ”Nije dovela nikakva Udba ili tužiteljstvo jugoslavensko, u Haag je otišao sam i tamo svjedočio na način koji je za Hrvatsku mogao biti fatalan. Uopće nije trebao ići…Ali se utališ i udružiš s tužiteljstvom da im poslužiš da Hrvatskoj natovare najveću moguću bijedu. Ostaješ kući, praviš se lud, ne sudjeluješ, ne kolaboriraš.”
Vrlo je znakovito da je Milanović Puhovskog nazvao ”drukerom”, a ne lažovom čime nesvjesno priznaje da je sve o čemu je Puhovski svjedočio i što stoji u izvještajima HHO-a istina. Da, hrvatski vojnici ubijali su srpske civile i uništavali imovinu 5. kolovoza 1995. godine i tjednima nakon toga, ali prema Milanoviću o tome ne smijete javno govoriti. O zločinima jednostavno trebate šutjeti jer ste u suprotnom izdajnik države i kolaboracionist koji radi protiv nacionalnih interesa. U ovom okomljivanju na Puhovskog Milanović je odlično predstavio i jasno verbalizirao model poželjnog razmišljanja i (ne)progovaranja o činjenicama vezanim za operaciju Oluja.
Takav model odnosa prema Oluji koji ne negira zločine, ali smatra da o njima treba šutjeti ili ih na bilo koji način opravdati u Hrvatskoj je bio dominantan godinama. Veliku promjenu na tom planu unijele su simboličke geste članova Vlade, ali i konkretni politički potezi koji su pokazali da je Hrvatska napredovala u procesu suočavanja s prošlošću, da je na putu prepoznavanja svih žrtava zločina neovisno o nacionalnosti i da je otvorila barem djelomičnu mogućnost višeslojnog sagledavanja povijesnih događaja. One su iznenadile mnoge, pa i autora ovih redaka kojem je samo godinu dana ranije bilo nezamislivo da visoki državni čelnici posjećuju mjesta stradanja srpskih civila u Hrvatskoj te da se u Saboru drže govori čija su glavna tema prepoznavanje žrtava Oluje i gradnja zajedničke i bolje budućnosti. Pozivi civilnog društva da se žrtvama uputi isprika i obeštećenje u materijalnom i simboličkom smislu posljednjih deset godina nailazili su na marginalizaciju, izrugivanje i prijetnje smrću pa je iz toga razloga ostvareni politički napredak u svega godinu dana bio pozitivno iznenađenje. Ipak, ne treba zaboraviti da ova promjena, koliko god iznenađujuća bila nije pala s neba već je rezultat višegodišnjeg zagovaranja udruženja žrtava, aktivista i civilnog društva koje su se od samog početka rata borile za ostvarenje pravde za žrtve i mehanizama tranzicijske pravde.
Iako je novi model nadišao retrogradni odnos koji glorificira ”naše dečke”, prešućuje zločine i ponižava žrtve na način koji ga predvodi Milanović, nove tendencije u suočavanju s prošlošću imaju manjkavosti koje će u budućnosti biti teško nadvladati. Žrtve zločina i njihove obitelji još uvijek čekaju na ispriku državnih čelnika za počinjene zločine, kao i priznanje da je Hrvatska u vremenu nakon Oluje aktivno sprječavala povratak izbjeglica u svoje domove. Predstavnici Vlade iz redova HDZ-a vrlo vjerojatno nikada neće priznati da zločini za vrijeme i nakon Oluje nisu bili izolirani incidenti pojedinaca niti u suprotnosti s tadašnjom politikom Franje Tuđmana kao što je u svom prošlogodišnjem govoru spominjao Plenković već su bili u skladu s planiranim odlukama tadašnjeg hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva koje je egzodus srpskog stanovništva smatralo poželjnim.
Upravo zbog toga u Hrvatskoj očekujemo hrabriju politiku povijesti koja je spremna na snažnije i veće iskorake u priznanju utvrđenih činjenica, sustavan rad na pomirenju, izgradnji slobodnog prostora za raspravu o ratovima devedesetih godina i njegovanje suživota. Nadajmo se da je prošlogodišnji pomak tek početak pozitivnih promjena koje dolaze.
Nikola Puharić rođen je 1990. godine, a diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Više godina aktivan je u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatske gdje je bio programski direktor, a trenutno je predsjednik upravnog odbora. Trenutno se bavi provedbom projekata u području lokalnog i regionalnog razvoja, kulture, ljudskih prava, socijalnih usluga i mladih. Živi u Zagrebu.
