Godišnjica vojne akcije „Oluja“ u Hrvatskoj se po već ustaljenom redoslijedu različito tumači i interpretira u regiji. Dok se u Hrvatskoj slavi kao odbrana i ponovna uspostava hrvatske države, u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska ovaj dan se obilježava kao dan nacionalne katastrofe i svojevrsna srpska verzija palestinske Nakbe ili katastrofe često obilježena nacionalnim lamentiranjem i mitomanijom od strane političke elite. Izbjeglih Srba se ritualno sjete svakog 4. avgusta, naseljenih po rubnim dijelovima Beograda, Banjaluke i Zemuna u naseljima koja vrlo često nemaju ni osnovne infrastrukturne i komunalne uslove. U Hrvatskoj pak narativ o „Oluji“ lagano se mijenjao od svojevrsnog mita o bezgrešnosti do institucionalnog priznanja da je ipak bilo ratnih zločina (ubistva civila u selima Varivode i Grubori). Tome je uvelike doprinijela sve blaža retorika HDZ-a i svojevrsni ideološki zaokret u centar.
Srpska politička elita potpuno briše i ignoriše odgovornost tadašnjeg beogradskog političkog vrha za sudbinu hrvatskih Srba (odbijanje plana Z-4 koji je Srbima u Hrvatskoj nudio široku autonomiju a koju je odbio sam Milošević jer se pojavila mogućnost da se isti status traži za Vojvodinu i Sandžak).
Ova selektivna memorija produkovana je namjerno od vlastodržaca da običan narod drži u svojevrsnom stanju konstantne napetosti i revanšizma. Kada Aleksandar Vučić lije krokodilske suze za hrvatskim Srbima, preskače epizodu iz ratne Gline 1995. godine u kojoj upravo on govori okupljenim Srbima da Glina nikada neće biti hrvatska. Da bi konfuzija bila još veća, svjedočili smo nedavnoj posjeti, navodno privatnoj, Milorada Dodika predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na Hvaru. Sam Milanović je vrijeđao predstavnika srpske manjine Milorada Pupovca u Saboru izjavom da „on nije Srbin, već sitni lopov“. Ništa bolje nisu ni izjave Milorada Dodika na godišnjicu „Oluje“ 2022. u Beogradu, gdje je izjavio da su „Hrvati ubijali Srbe u dva rata i organizovali logore, dok Srbi nikad ništa slično nisu učinili“. Tako „Oluja“ u srpskoj memoriji nije mjesto pijeteta, univerzalna priča o progonstvu i patnji koja treba da bude opomena i iskaz empatije, već poziv na osvetu.
Ove godine se otišlo i korak dalje, tako da se oficijelna združena komemoracija Republike Srbije i Vlade RS održava ni manje ni više nego u Prijedoru, gradu u kojem je ubijeno 3176 nesrba a oko 30.000 ih je prošlo kroz sistem koncentracionih logora. Niko pak ne spori da se godišnjica „Oluje“ obilježi, ali to raditi na mjestu poput Prijedora je skaredno i uvreda za žrtve. Teško da se može očekivati empatija i priznanje patnje ako se negira patnja drugog. Osnovna etička maksima je da se ne uradi, ne poželi drugom ono što i sami ne bismo voljeli da nam se čini. Etička autonomija je imperativ, jedno zlodjelo ne smije i ne može opravdati drugo.
Pitanje koje se uvijek nanovo postavlja jeste da li je moguća opšta politika sjećanja koja ne bi išla nauštrb patnje drugog, ali i uz razumijevanje konteksta. Neke inicijative naravno već postoje, poput posjeta veterana triju vojski u Bosni i Hercegovini svim mjestima ratnih zločina, no problem je što su one vaninstitucionalne i nemaju širi odjek. Politike sjećanja moraju biti državni projekat i biti sprovođene od države, jer se tako bitna stvar ne smije i ne može prepustiti isključivo NGO sektoru, koji može da bude neka vrsta korektivnog faktora u kulturi sjećanja. Ono što se može iščitavati iz reakcija na obilježavanje „Oluje“ jeste da one uvelike zavise od srpsko-hrvatskih odnosa i vrlo često se par dana atmosfera podgrijava bombastičnim naslovima koji isključivo služe u svrhu podizanja tenzija. Tuga elite nikad nije iskrena, ona je samo sredstvo za manipulaciju tuđim bolom i patnjom. Da se stvari ipak mijenjaju nabolje pokazuju i zajedničke komemoracije u Hrvatskoj na kojima učestvuju članovi srpske zajednice i hrvatske vlade, situacija nezamisliva prije deceniju. Empatija ne znači negiranje činjenica ili pak nekakav manjak patriotizma, već nas čini ljudskim bićima, a to se nekako najčešće zaboravi.
Sandro Hergić je profesor filozofije, aktivista, novinar iz Banjaluke. Saradnik više medija u Bosni i Hercegovini. Interesovanja su mu odnos novih tehnologija i čovjeka, kultura sjećanja i transhumanizam. Pasionirani šetač, živi u Banjaluci.
