U poslijeratnim zajednicama se nerijetko pojavljuju remetilačke ideologije, poput etnonacionalističkih težnji vladajuće političke elite u Bosni i Hercegovini, koje osporavaju kolektivnu društvenu tendenciju ka pomirenju s prošlošću te podstiču proces daljnje podjele i homogenizacije u društvu u kojem djeluju. Savršen primjer toga je i više nego očit u regiji Prijedora, gdje kršenje ljudskih prava obilježava svakodnevnu stvarnost lokalne zajednice još od rata iz devedesetih godina prošlog vijeka. Očigledno je da je društveni narativ u Prijedoru ostao isključiv i nasilan, jer se ideologija samo transformirala iz one o masovnim ubistvima, mučenjima i deportacijama u ideologiju poricanja prošlosti i lišavanja prava žrtava na dostojanstvo i sjećanje. Posljedice ovih ideologija odražavaju se u svakodnevnoj bolesti zajednice na račun koje se provode i čiji napredak ometaju, te adekvatna terapija mora biti podjednako remetilačka prema tim ideologijama i bolesti koju one uzrokuju u svakodnevnom životu društva i bilo koje jedinke tog društva.
Za razliku od zapadnih filozofija koje besmrtnost interpretiraju kao fizičku ili duhovnu trajnost, te na taj način koncept besmrtnosti manifestuju u fizičko polje, istočnjačke filozofije besmrtnost poimaju kao cikličan proces prestanka i ponovnog nastanka postojanja u fizičkom smislu. Slična je i priroda ispoljavanja istine o događajima u Omarskoj devedesetih godina, aspekt njene postojanosti se zasad ogleda kroz neadekvatno, ali istrajno periodično komemoriranje.
Za primjer načina na koji neka ideja može opstati treba uzeti prilagodljivost političkih ideologija koje osporavanjem prošlosti oblikuju kolektivnu percepciju sadašnjosti u Prijedoru i primijeniti istu metodologiju u svrhu očuvanja memorije na zločine koje pomenute ideologije poriču. Ako vlasti u Prijedoru mogu skrnaviti informaciju zapisanu u vremenu i privatizirati poprište nehumanih zločinačkih činova s ciljem brze zarade, zataškavanja istine i iskrivljivanja historije, onda i aktivističke društvene struje trebaju iznaći adekvatan način da se protiv toga bore. U slučaju memorijalizacije patnje žrtava zločina počinjenih u logoru Omarska[1], lijek za remetilačke politike posredstvom kojih se društvu uskraćuje pravo na primjereno obilježavanje historije mogao bi ležati u izgradnji privremenih instalacija koje bi služile kao efemerni (privremeni) spomenik ili remetilačka kritika usmjerena ka političkim i kapitalističkim elitama koje žrtvama i društvu općenito negiraju pravo na pomirenje s prošlošću, jer pravilna primjena efemernih instalacija kao privremenih medija ispoljavanja sloboda nije podložna konvencionalnoj kategorizaciji, a također može korjenito uticati na društvenu percepciju prostora, vremena i iskustva. Budući da je izgradnja memorijala na lokaciji rudnika u Omarskoj koji je privatizovan od strane kompanije ArcelorMittal, svjetskog magnata rudarstva i proizvodnje čelika, obustavljena i radi stavova vlasti u Prijedoru koje osporavaju kategorizaciju kampa u Omarskoj kao koncentracionog logora[2]kao jedna od mogućih metoda stimulacije dostojanstvene komemoracije žrtava logora se nameće izgradnja transportabilnih prefabrikovanih prostornih elemenata koji bi služili kao privremene instalacije kojima bi se oplemenio proces komemoracije te naglasila važnost tog procesa.
Efemerna arhitektura se često zapostavlja kao medij ispoljavanja “duha mjesta”, uglavnom iz razloga što je arhitektura generalno shvaćena kao oličenje trajnosti, a naročito spomenička arhitektura koja treba da ovjekovječi memoriju mjesta na kojem je izgrađena. Međutim, uzevši u obzir društveno-političke prilike koje uslovljavaju i osporavaju proces memorijalizacije stradanja u Omarskoj, prolazna arhitektura može poslužiti u svrhu političkog aktivizma kojim bi se stvorio pritisak na vlasti da se izgradi adekvatan memorijalni kompleks. Uprkos tome što bi ove instalacije namijenjene komemoraciji bile u periodičnoj upotrebi, tek u vrlo kratkim vremenskim intervalima tokom godine, njihova primjena bi predstavljala medijaciju između neadekvatnog, ali istrajnog komemoriranja i težnje ka neizbježnoj promjeni načina na koji se u Omarskoj komemorira. Efemerne (privremene) instalacije bi zasigurno udahnule funkcionalni i estetski kvalitet trenutka odavanja sućuti, a redovito korištenje istih pri procesu komemoracije bi u suštini odražavalo neupitnu potrebu zajednice za prihvatanjem prošlosti. Kako je korištenje rudnika za sprovođenje nepojmljivih zlodjela obilježilo Omarsku kao mjesto stradanja, tako bi i primjena instalacija naglasila promjenjivost prirode tog prostora, te bi stoga, kao dinamički otisak težnje ka očuvanju memorije mjesta i vremena, zasigurno pospješila društvenu inicijativu za izgradnju trajnog memorijalnog kompleksa na lokaciji rudnika.
Izgradnja privremenih instalacija može da bude participatorni edukativni proces u koji se mogu uključiti razne subkulture jednog društva, poput djece, studenata, umjetnika, itd., na način da se više različitih specifičnih skupina unutar društvenog sistema uključi u realizaciju projekta kroz organizovanje radionica pri kojima bi se proizvele transportabilne prostorne instalacije, paviljoni ili druge vrste urbanog mobilijara. Efekt memorijalizacije kojeg efemerne instalacije induciraju se formulira na način da se prefabrikovani individualni prostorni elementi dizajniraju kao dijelovi prilagođeni urbanom okviru prostorne cjeline u kojoj se odvija komemoracija, tako što svaki pojedini element ispunjava svoju vlastitu funkciju koja je integralni dio zajedničke funkcije memorijalnog kompleksa. Najprikladnija metoda proizvodnje prostornih elemenata za ovako uokviren način efemernog funkcionisanja memorijalizacije je prefabrikacija, pri čemu se stavlja naglasak na modularnu prirodu elemenata koji se oblikuju u kontroliranom okruženju, a zatim se s lakoćom transportuju i instaliraju na mjesto privremene komemoracije čime se minimizira vrijeme provedeno pri stvaranju “privremenog memorijalnog kompleksa”. Rasparčavanje prostorne cjeline na prostorne elemente pri ovakvoj konceptualizaciji memorijala je tako osmišljeno da bi se privremeni, krnji oblik komemoriranja u Omarskoj, koji je sveden na jedan dan u toku godine, oplemenio u pogledu prostornih sadržaja, što bi uticalo na očuvanje kulturološkog značaja komemoracije i dodatno ukazivalo na neprikladnost takve tradicije i potrebu za primjenom trajnog rješenja. Dakle, te efemerne prostorne instalacije bi bile jedinstveni instrumenti memorijaliziranja koji bi bili uobličeni u cjelinu koja odražava suštinu memorijalizacije, bez obzira na njenu neadekvatnost u datom obliku, a također bi bile osmišljene tako da ih je jednostavno dekonstruisati, transportovati i ponovo upotrijebiti.
Ovakva vrsta memorijaliziranja podsjeća na predavanje gdje učitelj kredom na tablu ispisuje teze koje učenici treba da zapamte, pri čemu je učitelju omogućeno korištenje raznobojnih kreda kako bi naglasio značaj informacije, za razliku od dosadašnjeg načina pisanja kada je mogao koristiti jedino bijelu kredu da bi premostio međugeneracijski jaz spoznaje i poštovanja informacija koje oblikuju istinu.
Istinsku emancipaciju memorijalizacije u Omarskoj je teško, ali nužno postići. Neupitna je činjenica da je trenutni oblik komemoriranja, kojeg karkaterizira “pisanje, brisanje i ponovno pisanje” informacije u vremenskim intervalima ciklične prirode, potrebno pretočiti u memorijalni kompleks koji bi trajno integrisao istinu o prošlosti u prostor i vrijeme, ali do trenutka dok to ne postane realna mogućnost treba da se u najmanju ruku oplemeni način na koji se postojana komemoracija odvija pri čemu bi se primjenjivali prostorni instrumenti koji bi omogućili da težnja ka pomirenju s prošlošću na funkcionalan i estetski način odražava prošlost mjesta koja je individualnog i intimnog lokalnog karaktera, ali nosi poruku koja je od regionalnog i globalnog značaja.
Dino Jozić je bivši glavni urednik, trenutni urednik i autor za studentski časopis „Tristotrojka“. Apsolvent je na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a studirao je i na Politehničkom univerzitetu u Poznanu i na Politehničkom univerzitetu u Bariju. Njegova su djela i istraživanja usredotočena na odnos između društvenog, izgrađenog i prirodnog okruženja te na ideologije i metodologije koje oblikuju ta polja.
[1] Više u presudi ICTY u slučaju Duško Tadić: https://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/en/tad-tsj70507JT2-e.pdf
[2] Više u članku: https://academic.oup.com/ijtj/article-abstract/9/1/170/678030