Dođe i taj 25.08. Dan kada sam sa jednim prevelikim koferom krenula u jedan grad, grad u Hercegovini. U onaj „tamo dio država“ gdje je sve kamen, gdje je drugi dio historije. One historije i istine koja je, mojih 20 godina, bila iza mene, i najednom, neočekivano, ta istina iza mene, bila ispred mene. Lupnula mi je preveliki šamar. Saznaš da nista ne znaš i da sve morate krenuti ispočetka. Zašto? Pa eto, živite sa jednim narodom, sa jednom serviranom istinom, u jednom kantonu i u jednom entitetu. Najzamršenijim smo mi ljudi na svijetu, kaže Meša Selimović, ali sa nama treba postupati kao sa ljudima. I da, mi smo to uradili. Pokazali smo svima da smo, jednostavno, ljudi koji su uspjeli u tome. Imali smo priliku. Svi smo se, podjednako, „ borili“ za jednu i jedinu pravu istinu.
Kada sam krenula u Stolac, mislila sam da će to biti 6 dana u mom životu.Ali, kada sam došla, i kada smo krenuli obilaziti mjesta koji nam otvaraju oči i koji definišu istinu,shvatila sam da je to, zapravo, moj život u tih 6 dana. I na kraju svega, morate se vratiti kući. Morate to ostaviti, krenuti dalje, i što je najveća prednost ovog programa i sličnim njemu jeste to da počnete sami sebi postavljati pitanja.Kako? Zašto? Zbog čega? Zbog koga? U ime koga? I pitanje koje se najviše vrti u mojoj glavi jeste S KOJIM PRAVOM? Krivite sebe jer niste znali. Krivite sebe, jer je neko u ime naroda kojem vi pripadate, ubio? Otkud mu pravo da nastupa u ime mene? Mnogo je tužno kada ljudi imaju predrasude, jer eto, imaš drugačije ime, prezime, boju kože, seksualno opredjeljenje, naglasak, frizuru, stil oblačenja i slično. Ali najgore je kada te neko ubija i poslije smrti. Škola drugačijih sjećanja je razbila svaku negativnost, svaku mržnju i svako dijeljenje. Svi smo bili isti. I Adina, i Višnja, i Isidora, i Boro. Nismo se zbližili zbog iste muzike, istog fakulteta, istog Boga. Mi smo imali samo jedno zajedničko. Isti cilj. Prošlost, istina i pružena ruka. Ruka mira. Ruka sa kojom smo spremni graditi mostove koji će nas spajati, i koji će donijeti suživot. Jer, na nama leži teret prošlosti, kao i odgovornost za gradnju ljepše budućnosti. Kada se sjetim svake priče, svakog mjesta koje smo posjetili, trebalo bi mi mnogo vremena da pređem granice zdravog razuma i da uđem u glavu i srce zlih ljudi i zvjerskih nauma. Odlazak u Prebilovce, Ravno, Kruševo, Rotimlje, Koštanu bolnicu, Grabovicu, Bradinu je veliki šamar za sva tri naroda u BiH. Na svim tim mjestima prepoznaš ideologiju, komšije i drugove postavljene na suprotne nišane, uništavanje nacije, uništavanje harmonije, djela iskonstruisanih mozgova koji meni nikada neće biti jasni. Zar tada niko nije razmišljao o miru, životu i ljubavi? Zar ja nemam pravo da sanjam? Da li ja, ili sutra moje dijete, mora biti marioneta koja mora biti tu gdje je jeste? IZ RATA U RAT. IZ ŽIVOTA U SMRT. O Stocu se malo zna. O zločincima još manje. Ili nikako. U Stolac ili slične gradove koji iza svoje ljepote kriju tešku i bolnu ranu, koja i danas boli i gnoji, nije dovoljno samo da se pojaviš, progovoriš riječ utjehe i pustiš suzu sažaljenja. To sažaljenje treba da bude krivnja, te riječi trebaju biti pouka i isprika, a pojava razmišljanje o situaciji kada bi neko njihovom narodu pripremio takvo što. Naša Bosna i Hercegovina je kao namrgođeni i bolesni starac, zasićen od života. Želim da bude ljepša. Sanjam to. Sanjam o vremenu bez rata, o danu bez oblaka, o oku bez suza, o životu bez smrti. Sanjam o stvorenom i povoljnom tlu, da nikada više rata ne bude. Pa, neka se i Balaševićevi stihovi pokrenu. „Neka se planine pokrenu, vetri nek’ pomahnitaju, neka se vulkani probude, samo da rata ne bude!“
Savršen svijet, zar ne? NEMA RATA. Budimo sanjari, u ime mira, u ime nas.
Autor: Adina Ibrišević
Foto: yihr.ba
