Kada sve završi i prođe, kada život nastavi tamo gdje se činilo da nikada više neće moći, ostaje ono što se čini neotuđivo od svake osbe – lično sjećanje, pamćenje, neopipljivi prostor koji je rezervisan za čuvanje onoga što nam je bitno. Poslije teške prošlosti, kakvu smo imali u BiH u devedesetim, jeste teško nastaviti ‘normalan’ život, pa ipak se čini da ni posljednje utočište preživljenog bola nije ostalo pošteđeno otuđivanja. Komemoracije postaju mjesta za političke govore, o žrtvama se gotovo isključivo govori kroz brojeve i statistike koje izgledaju kao mjesto kompromisa i pregovora, a lična sjećanja i svjedočanstva nestaju sa nesmirenim odlaskom žrtava.
Prema Halbwachsu, pojedinac učestvuje u dvije vrste pamćenja: individualnom i kolektivnom. Prošlost se u pamćenju ne zadržava već konstruiše – Assman pri tome ističe da je pojedinac taj koji ima sjećanje ali njegovo pamćenje je kolektivno oblikovano. Kolektivno sjećanje je ono koje se gradi na nivou kolektiviteta i čine ga načini na koje ljudi konstruiraju svoju prošlost kao dijeljena znanja (Confino). Ovdje se radi o političkom i društvenom nivou odnosa prema prošlosti (Janković): šta i kako pamte kolektivi, društva, države i nacije. Dinamiku ovog kolektivnog sjećanja oblikuju institucije, obrazovni sistem, muzeji, komemorativna i spomenička praksa. Kolektivna (ili nacionalna sjećanja kako ih imenuje Snyder) postavljaju društveni okvir kroz koji se može organizirati vlastita historija, dok se masovna individualna sjećanja odnose na sjećanja na događaje koje su pojedinci zaista proživjeli. Prema Snyderu, te dvije forme sjećanja uvijek utiču jedna na drugu ponekad se preklapaju, razlikuju ili se međusobno natječu (Benčić o Snyderu). Kolektivna su sjećanja dinamičke i promjenjive strukture značenja o prošlosti te su bitno povezana s izgradnjom kolektivnih identiteta, zajednice i nacije (Olick). Sa aspekta kolektivnog sjećanja, kako pamtimo devedesete?
Dozvoliću sebi slobodu da kažem da ne pamtimo žrtve i ne odajemo pijetet njima; sjećamo se herojskih ili tragičnih događaja koji oblikuju etničke identitete i postkonfliktne pozicije prema Drugima. Ovi događaji, u bar tri etnička narativa u BIH, su suprotstavljeni – dok jedni pamte pobjede drugi to isto pamte kao tragedije. I ništa novo ili posebno to nije za Bosnu i Hercegovinu. Takve prakse i narativi se bilježe i prije i poslije naših 90tih, no pitanje je čija su to onda sjećanja? Koliko su ona uzela ili koristila pojedinačne patnje i pamćenja da bi izgradila zvanični narativ o nama. „Nama“ – u kojem, samo se pitam, koliko ima mjesta za žrtve izvan brojeva i viktimološkog elementa koji komemoriramo?
Ne bi bilo ispravno reći da ne postoje komemorativne prakse i sjećanja u BiH koji ne uključuju žrtve. Naravno da postoje, no bojim se da ostaju zasjenjene, rascjepkane i gotovo incidentne pojave u preovlađujućem diskursu etničkih narativa o prošlosti. Nora upozorava da što je pamćenje manje proživljeno iznutra, više ima potrebu za vanjskim medijima i opipljivim podsjetnicima. Jedna od najvećih (posjetom, medijskim izvještavanjem) komemoracija je ona koja se dešava u Potočarima 11.jula svake godine. I tamo, netom prije ukopa zadnjih ostataka nečijih života, imamo redovno plejadu govora političara, povremeno lišenu svake empatije i motiviranu prikupljanjem jeftinih političkih bodova. I tehničku grešku isključenja razglasa prilikom obraćanja preživjele žrtve onoga što još uvijek u cijeloj zemlji ne može da se nazove genocid. Tek poneki novinar ostane dan duže, napravi snimak polja bijelih nišana i postavi pitanje na koje još uvijek niko, uključujući i govornike sa komemoracije, nije odgovorio – šta je sa Srebrenicom poslije 11.jula? Srebrenica poslije 11.jula svake godine od 1995, ostaje patnja u individualnim sjećanjima i odabrana kolektivna trauma u kolektivnom bošnjačkom sjećanju. Slično se desilo na događaju posvećenom Ahmićima: izuzetno bitan materijal prikupljen i izložen, osvjetljenje ovog zločina, otvaranje mjesta za pamćenje, učenje i propitivanje … i govori koji nisu bili ni primjereni, ni bitni, ni korisni za ovaj skup. Naprotiv, mislim da trebamo završiti sa silnom zahvalnošću i kurtoaznošću i u tim danima i događajima čuti žrtve. Ili bar dostojanstveno oćutati za one kojih više nema.
Obično se samo jedan dan godišnje zvanično prisjećamo određenih događaja i gubitaka. Taj jedan dan godišnje mogao bi istinski biti vraćen onima zbog kojih budemo prisutni. Ipak, bojim se da to više niko ne očekuje, da su komemoracije prisvojene za druge ciljeve a žrtve ih više gotovo i ne osjećaju svojim. Masovna individualna sjećanja su životne sudbine pojedinaca koji su stradali i patili, dok su kolektivna nacionalna sjećanja sudbine mrtvih u kojima oni postaju brojke, činjenice i događaji koji služe da ojačaju i legitimiraju nacionalnu prošlost i historiju (Snyder). Sa spomenutih bh komemoracija svaki put je poslana parola „Da se ne zaboravi“, koja vrlo jasno znači da se ne zaboravi kolektivno konstruisano sjećanje, dok onom individualnom mjesto ostaje u svih preostalih 364 dana u neopipljivom ličnom prostoru koji većina žrtava zapravo jedino ima.
Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.