Republika Bosna i Hercegovina. Legitimacija raseljenog lica. Jedinstvena šifra raseljenog lica: 10367012889. Prezime i ime: Kanlić Edo. Taj sam.
Iz mirnodopske perspektive čini se neumjesnim i preblagim nazivati ‘raseljenim licima’ one koji su protjerani iz svojih domova. Nedavno pronađeni dokument me smjestio baš u tu kategoriju. Dobro, nisam baš lično protjeran. Mama me ponijela bježeći iz porodične kuće sa stomakom do zuba, mjesec dana prije porođaja. Otišli su 16.04.1994. godine, dan prije ulaska Vojske Republike Srpske u Kopače kod Goražda. Tako je kuća promijenila entitet, a da se nije pomakla s mjesta.
Prvih devet godina života sam bez puno truda svojski branio titulu raseljenog, u bukvalnom smislu. Do tada sam se selio na skoro godišnjem nivou, šest adresa u istom gradu. Taman upoznaš raju u komšiluku, zbližite se, prihvate te i baš tada kupiš prnje – vrijeme je za novu adresu i neke nove ljude. Roditelji bi mi pri svakom odlasku u Sarajevo – još u vrijeme SFOR pratnje – na izlazu iz Goražda pokazivali kuću. Oni bi govorili da je naša, a meni ne bi bilo jasno zašto ne živimo u njoj, ako je tako.
Umjesto u svojoj kući, živjeli smo u potkrovlju zgrade izgrađenom za nas raseljene. Tutto completo, mama, babo, sestra, nana, deda, amidža i ja. Nas četvero u jednoj, doduše najvećoj sobi. Iako smještena u ulici Maršala Tita, zgrada u kojoj smo boravili nije bila dostojna maršalske titule. Ljeti sauna, kišnim danima Nijagarini vodopadi. Prokišnjava na sve strane. U tom sam se periodu osjećao kao lik iz tada popularne serije Viza za budućnost[1]. Brzo sam naučio da starijim ukućanima odmah javim ako vidim da policija ide prema našem stanu. (Našem?!) Nisam znao šta znači deložacija, ali sam znao da nije ništa lijepo. Problem smo, između ostalog, bili moja najuža porodica i ja. Deda i nana su kao šehidska porodica imali pravo privremenog boravka u tom opštinskom stanu, a moja je najuža četvorka prema tumačenju službenika bila višak. Tada smo se razdvojili, ali je bauk deložacije ostao da kruži nad dedom i nanom.
I onda je u moj dječiji život ušao Mišo. Mitsko biće koje je živjelo u onoj kući za koju su govorili da je naša, ali u kojoj nismo mogli živjeti. Zbog njega, ispostavilo se. Mišo je Srbin iz Goražda koji je zaposjeo našu kuću, nakon što je njegova izgorjela na Površnici. Deda je govorio kako ga je znao ‘još u miru’[2]. Vrijeme kada sam čuo za Miša je bilo ono ‘zlatno doba’ međunarodne zajednice i poleta koji je vladao u postratnoj zemlji. Aneks 7 Dejtojnskog mirovnog sporazuma, svako na svoje, znate već tu priču. Na papiru lijepo sročeno, ali je praksa štekala svakodnevno. Državne institucije su, valjda zauzete deložacijama, ugovaranje povratka prepustile stanovništvu. Tako su se moji odlučili za pregovore sa Mišom. Deda i babo su se sastali sa njim u kafani, pokušavajući naći rješenje. Mišo je očekivao obnovu svoje kuće jednako žarko kao i mi povrat svoje. Do obnove je namjeravao ostati u našoj kući, a mi se nismo mogli osloniti na pomoć institucija Republike Srpske. Kafanski pregovori su nastavljeni i u Kopačima, tada Srpskom Goraždu[3].
Najupečatljiviji događaj za moju porodicu u tom procesu je bio obilazak naše kuće u kojoj je tada živio neko drugi. Neko ko je bio pripadnik vojske i pobornik politike zbog koje su protjerani. Ova posjeta je bila prilika da nana i deda preuzmu neke važne predmete, i uspomene koje su ih sjećale na prethodni život i u ratu poginulog sina. Školske diplome, fotografije iz djetinjstva, kolekcija znački i nekoliko noževa za voće. Ne znam zašto se najjasnije sjećam tih noževa. Bio sam umislio da su jabuke rezane njima drukčijeg okusa. Imali smo sreću, ako se to može zvati srećom, da je Mišo sačuvao nešto naših stvari. Bila je to rijetkost, poredeći sa onim što su protjerani rođaci i komšije zatekli u svojim kućama. Ili onim što nisu zatekli. Jedno od najvećih iznenađenja među stvarima koje smo našli netaknute su garažna vrata sa velikim natpisom HAJDUK. Ova vrata su dobila na značaju uzimajući u obzir uklanjanje svih drugih natpisa koji su podsjećali na ljude koji su ranije živjeli na tom području.
Pregovori bi vjerovatno potrajali da Miša nije zatekla smrt. Ono što smo mi zatekli u kući, a i što smo čuli od poznanika, ukazivalo je na nezdrav život čovjeka kojeg je napustila porodica. Zato ta smrt nikoga nije iznenadila. Bila je to prva smrt koju sam kao dijete dočekao sa olakšanjem. I dalje ne znam šta da mislim o tome. Gledajući iz današnje perspektive, cijela priča oko kuće i povrata mi se čini nenormalnom. Poražavajuće je da su misli bilo kog djeteta zaokupljene tako kompleksnim temama, za koje ni državni sistem nije imao rješenje. Zato je uloga roditelja bila presudna za koliko-toliko zdravo odrastanje. Gledajući sa vremenske distance od dvadeset godina, imao sam sve predispozicije da odrastem u ober nacionalistu. Rat, stradanje, progon, opsada, izolacija, totalna destrukcija grada i ljudi. Mama i babo su zaslužni što nisam odrastao u okruženju zadojenom mržnjom. Zahvalan sam im na tome.
Ova sjećanja sam često prepričavao poznanicima i prijateljima kao nešto što je bilo važno za moje odrastanje. Bilo bi pogrešno suočavanje sa prošlošću svesti na priču o specifičnim ratnim događajima koji su prouzrokovali traumu. Takvim pristupom bi se zanemario važan aspekt reintegracije u mir i individualne borbe sa svime što taj dug proces nosi. Brojne selidbe, deložacije, nabusiti opštinski službenici, kuća u kojoj ne mogu da živim i Mišo su moja prošlost sa kojom se i danas suočavam. Prošlost koja je obilježila odrastanje i trajno utjecala na oblikovanje osobe u koju sam izrastao. Zanemarivanje tog dijela prošlosti značilo bi zanemarivanje dijela mojih identiteta. Raseljeno lice je jedan od njih. To što se ne sjećamo rata ne znači da o njemu ne smijemo i ne trebamo govoriti. Generacijama rođenim u ratu i netom nakon njega se mora dati prostor za vlastitu refleksiju i pravo na sjećanje.
Edo Kanlić, rođen u Goraždu 1994. godine. Magistar ljudskih prava i demokratije. Aktivista i antifašista.
[1] Bosanskohercegovačka igrana serija snimana u periodu 2002-2008. godina. Bošnjačka porodica čiji je stan uništen u ratnim dejstvima zaposjeda stan srpske porodice koja je izbjegla u inostranstvo. Srpska porodica po povratku u Sarajevo želi vratiti svoj stan, a bošnjačka ga ne želi napustiti dok se njihov ne renovira. Najmlađa članica porodice u nekoliko navrata na vratima dočekuje policijske službenike koji donose nalog za deložaciju.
[2] Deda i nana su imali svoje ere: “u miru” – sve prije 1992. godine, “uzrat” – period od 1992. do 1995. godine i “poslije rata” – sve iza 1995. godine.
[3] Ovaj naziv opštine je proglašen neustavnim 2004. godine, a 2005. godine je usvojen novi naziv – Novo Goražde.
