Dok se u djeliću sekunde činilo da ‘nevidljivi neprijatelj’ u BiH ne bira između etnija, odnosno da sada i Srbi i Bošnjaci i Hrvati imaju zajedničkog neprijatelja ili opasnost – taj djelić sekunde je ispario prije nego je zaiskrio dovoljno da se osjeti bilo kakvo jedinstvo. ‘Ništa mi naučili nismo’, čula sam negdje. ‘Sve ovo podsjeća na rat’, također sam čula. I unutar novog režima straha, pomislili biste da nikome nije do nacionalizama. Kako pogrešno! Ipak ste, podsjetimo se, u BiH. Za vrijeme policijskog sata u Mostaru, u aprilu 2020.godine, ponovo je oskrnavljeno Partizansko groblje, jedno od briljantnih djela Bogdana Bogdanovića. Ponovo uništavanje kao dio sistemski odabranog pristupa brisanju cijelog jednog sjećanja, brisanja stvarnih osoba čija tijela su ugrađena u ovaj spomenik nekadašnjoj slavnoj prošlosti, novi izljev fašizma u ludilu korone. Jer, za fašizam ne postoji policijski sat niti pandemija.

Izgrađeno 1965. godine, Partizansko spomen groblje u Mostaru simbol je antifašističkog otpora. Tokom rata u Bosni i Hercegovini spomenik je pretrpio veliku štetu. Danas je to „nacionalni spomenik“, ali nema ozbiljnog interesa ni volje za obnovu, niti brige o očuvanju spomenika. Obnova se provodila nekoliko puta, ali devastacije su bile stalni odgovor, svaki put sve žešći i okrutniji. „Ubij Baliju“; “Tito vampir”; „Ustaše“; kukasti krstovi i ustaško U su grafiti na zidovima Partizanskog groblja, prošli i sadašnji, na tom bivšem simbolu nečega zajedničkog i velikog. Otpor koji se javlja zbog antifašističkih simbola i retorike u javnom prostoru dokazuje koliko je snažan narativ o novim i ekskluzivnim nacionalnim/etničkim identitetima. U Mostaru, čini se, nema mjesta za zajedničku prošlost.

Bez ijednog ideološkog, režimskog znaka ili simbola, Partizansko groblje, ili Partiza odmilja, je zasnovana na ideji o slobodi, apstraktnim oblicima koji se crpe iz univerzalne simbolike elemenata sunca, planeta i mjeseca („spomenik postaje blizak svim ljudima i uspijeva se nametnuti kao autentični element prostora“), vođene Bogdanovićevim snovima o dva grada koja se gledaju: grad mrtvih mostarskih mladića i djevojaka i grad živih, za koje su pokopani na Partizi položili svoje živote. „Kad neko pita šta znači simbol, što pokušava reći, to je uvijek pogrešno pitanje. Uvijek se radi o onome što vidite u njemu“, tvrdio je tvorac ovog spomeničkog zdanja. Partiza je, prema Bogdanoviću, kripta pod otvorenim nebom koja pripovijeda “mit o miru i slobodi”, „Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealan dijagram“. Kamene ptice, nadgrobne ploče sa ispisanim imenima palih partizana su u nekoliko navrata bile polomljene – obnovljene – pomaknute – vraćene – polomljene. Koliko destrukcije je potrebno da se uništi duh i ljepota nečega što je dio identiteta grada, u koji je ugrađeno osim tijela partizana i kamen sa starih mostarskih kuća, neretvanski kamen iz samog gradskog toka?

„Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu granu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvanenog krečnjaka, belog kao sir.” (Gradu mojih prijatelja)

Mostar, ipak nije više taj grad. Nova-stara prošlost tako živi na ulicama Mostara, poput onih nazvanih po Francetiću i Budaku. Novi su heroji, novi počeci, a grad više nije jedan. I pali partizani više nisu njegovi, nisu ničiji. Bogdanović je bio svjestan gorke istine – „Sigurno je da ovi spomenici neće sljedećim naraštajima govoriti na isti način kao što to nama poručuju sada, ali važno je da ne ćute“. Bojim se, da je tišina ono što se ovdje pokušava nametnuti. Izbrisati spomenik slobodi sa mentalne i fizičke mape grada. Kojeg god, od ovih što ih imamo sada. Bogdanović bilježi da „sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.” Kamene ptice možda mogu da lete, iznad svih fašizama za koje ne postoji policijski sat.

Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.