Piše: Nidžara Ahmetašević

Upišete li pojam “Vilina Vlas” u tražilicu dobit ćete šizofrenične rezultate. Pored zvaničnih linkova za Rehabilitacioni centar Vilina Vlas u Višegradu, smjenjuju se jedan za drugim oni na kojima se promoviše ovo mjesto turistima, te linkovi sa tekstovima o ratnim zločinima počinjenim tokom 1992. godine na ovom mjestu.

Stranica Trip Advisor preporučuje Vilinu Vlas, a možete naći reklamu i na stranici koja promovira turizam u BiH – Visit My Country.

Potrudim se barem jednom godišnje otići do Viline Vlasi. Nikada nisam, niti bih, ostala u toj zgradi duže od par minuta. Odlazim da se barem na tren prisjetim svih onih žena i djevojčica – oko 200 – koje su unutra mučene i silovane tokom proljeća i ljeta 1992. godine. Samo četiri su preživjele tu torturu. Dvije sam upoznala u ovim postratnim godinama.

Odavno je poznato šta se dešavalo u ovom mjestu horora. Snimljeni su filmovi, pisani bezbrojni tekstovi, donešene presude… Ipak, do danas ne postoji nikakva oznaka koja bi podsjetila na sve žene koje su ovdje stradale.

Vlasti u Višegradu, i Republici Srpskoj, naravno ne žele da se ovo mjesto obilježi na bilo koji način, jer ni ne žele da se bilo ko sjeća da su neki stanovnici ovog grada činili zločine koje je teško opisati. S druge strane, ni bilo koji drugi nivo vlasti ustvari iskreno ne želi da se sjećamo Viline Vlasi i žena i djevojčica koje su tu mučene.

Istovremeno, vlast u Sarajevu želi da izgradi spomenik koji će imati izuzetno militantnu poruku. Spomenik koji će biti postavljen u parku iza Druge gimnazije, tenk i do zuba naoružani vojnici, će veličati vojsku šaljući poruku koja nije nimalo pozitivna niti mirnodopska.

Isto tako vlasti u ovom gradu, sa jednog od bezbroj nivoa koji postoje, već godinama odbijaju ukloniti spornu ploču sa ulaza Vijećnice na kojoj stoji da su za paljenje biblioteke krivi “srpski agresori”, termin koji ne znači ništa, ali plaši mnoge. A mogli bi vrlo lako i precizno, zahvaljujući presudama iz Haaga, na toj ploči navesti ime i prezime generala koji je komadovao napadom na grad taj dan, te jedinice koja je učestvovala u paljenju Vijećnice.

Godinama odbijaju i podići spomenik civilima koje su ubili pripadnici jedinice koju je vodio Mušan Topalović Caco. Odbijaju i kazniti one koji su to uradili za počinjene ratne zločine.

Stručnjaci u oblasti kulture sjećanja kažu da je privilegija onih na vlasti “mogućnost da formiraju kolektivno sjećanje”. To mogu raditi na razne načine, bilo izgradnjom muzeja, podizanjem spomenika, komemoracijama, imenujući ulice i trgove, ili kreiranjem kurikuluma.

U nekim državama čak donose zakone koji određuju na koji način i šta se može raditi kako u ovom procesu, što izaziva dosta kontroverzi, ali mi se za tako nešto ne trebamo brinuti. U BiH čak i da ima zakon ove vrste, kao i svi drugi, nikome to ne bi bilo bitno jer ovdje se zakoni ne provode.

Ovdje prošlost služi za političke igrarije onih na vlasti i manipulaciju, te održavanje straha.

Memorijalizacija je ozbiljan proces u kojem društvo pronalazi načine kako da sačuva uspomene na prošlost. U tu svrhu grade se javni prostori, podižu spomenici, otvaraju muzeji… Memorijalizacija podrazumijeva i arhiviranje, digitalizaciju i ostale načine koji omogućavaju čuvanje dokumenata i artefakata koji govore o prošlosti.

Osim sjećanja, memorijalizacija ima svrhu da utiče na prevenciju budućih sukoba. A za to je potrebno kreirati društvo spremno da diskutuje o prošlosti na način koji ne poziva na nasilje i dublje sukobe. Taj prostor u kojem bi sigurno raspravljali o prošlosti je u Bosni i Hercegovini zagađen jeftinom politizacijom koju predvode postojeće političke opcije.

Njihov glavni zadatak je da kreiraju prostore u kojima neće biti rasprave o prošlosti, ali po mogućnosti u kojima neće biti rasprave ni o sadašnjosti ili budućnosti. Prostor u kojem ćemo prihvatiti “njihove” istine kao jedine i neupitne. Oni kreiraju prostore zagađene njihovim ideja, koje imaju namjeru da održavaju strah i mobilizuju ga, ako zatreba, u nekom novom sukobu u kojem će se braniti “njihovi” interesi.

Zato se trude da nema spomenika koji će na dostojanstven način pomoći građanima da se sjećaju i učine sve da se zločini ne ponove. Zato spomenici koje grade zastrašuju i šalju poruku da uvijek moramo biti “na gotovs”, spremni za odbranu ili napad.

Jedini način odbrane od ovakve manipulacije je otpor i kreiranje prostora u kojima ćemo biti slobodni da se sjećamo i pričamo o prošlosti. 

Dr Nidžara Ahmetašević, novinarka je i publicistkinja koja živi i radi u Sarajevu. Nidžara je doktorirala na Univerzitetu u Gracu istražujući pitanje međunarodne intervencije u medijskom prostoru nakon rata u Bosni i Hercegovini. Pored toga, kao istraživačica, bavi se pitanjima uloge medija u procesu demokratizacije, razvoju medijskog sektora u postkonfliktnim društvima, uloge političke propagande, kao i procesom suočavanja sa prošlošću na Balkanu. Njena istraživanja objavljivani su u nekoliko naučnih časopisa, kao i u dvije knjige.

Pored domaćih, objavljivala je u brojnim međunarodnim medijima uključujući The Observer, The Independent on Sunday, International Justice Tribune, Balkan Insight, BBC, NBC… .