Obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini postale su mjesta netolerancije. Zbog toga su u velikoj mjeri potrebne inicijative poput projekta „Obrazovanje za mir“, piše Aleksandra Letić, programska menadžerica Helsinškog odbora za ljudska prava

Iako se rat u Bosni i Hercegovini završio prije 22 godine, njegove posljedice su još uvijek vrlo vidljive u svim segmentima društva. Bolna ratna iskustva, političke krize i siromaštvo doveli su do toga da su prevladavajući model ponašanja i razmišljanja postali šovinizam, etnička netrpeljivost, ksenofobija, netolerancija. Lokalne zajednice kao osnovne ćelije društvene interakcije i dalje su odvojene. Iako je zemlja ostvarila određeni napredak u pogledu reformi ka demokratizaciji društva, Bosna i Hercegovina je i dalje duboko podijeljena duž etničkih i političkih linija, što, opet, otvara mogućnost dalje radikalizacije, pa čak i ekstremizma.

Ove podjele imaju direktne implikacije na svakodnevni život građana, posebno na razvoj ličnosti i stavove mlađih generacija koje se ne sjećaju perioda mirnog suživota, već samo znaju za tenzije, konflikte i podjele. Odrastanje u monoetničkim zajednicama, gdje se sve vezano za dominantnu etničku grupu veliča, a postojanje „drugih“ se minimizira ili u potpunosti ignorira, onemogućava mladim ljudima da vide budućnost mirnog suživota. Umjesto toga, to čini čvrstu osnovu za netolerantan, zatvoren, nepovjerljiv, pa čak i nasilan odnos, zasnovan na predrasudama i stereotipima o onima koji ne pripadaju „njihovoj“ grupi.

Istovremeno su procesi suočavanja s prošlošću, koji prepoznaju utvrđene činjenice o zločinima, osiguravaju razumijevanje obrazaca sukoba, demistificiraju borbe i ratne heroje, dekonstruiraju narative generatora prošlih i tekućih sukoba, sporadične prirode i isključivo prisutni u oblasti aktivnosti civilnog društva. Nekoliko nacionalnih i međunarodnih nevladinih organizacija pokušava ojačati izgradnju kapaciteta u obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine kako bi mu omogućile da se suočava sa složenošću procesa suočavanja s prošlošću i udaljavanja od nje. Međutim, to su najvećim dijelom izolirani, kratkoročni pokušaji, bez ikakve značajne institucijske podrške.

Umjesto podržavanja takvih pristupa, obrazovne institucije, koje su u najvećoj mjeri odgovorne za „usađivanje“ vještine neophodne za izgradnju i održavanje mira kod mladih generacija, postale su nova mjesta podjela, netolerancije, etnocentrizma i nepovjerenja. Nastavni materijali za srednje škole većinom se fokusiraju na historiju i kulturu dominantne etničke i vjerske zajednice, bez ikakve kritičke procjene ili propitivanja događaja ili aktera iz njihove vlastite etničke ili vjerske grupe. Institucijski pristupi suočavanju s nedavnom nasilnom prošlošću skoro da ne postoje.

Škole ne samo da slijede političke agende i matrice u Bosni i Hercegovini već se također stavljaju u poziciju da postaju sredstvo za manipuliranje činjenicama i historijom. Postale su mjesta na kojima se nehumani činovi štite i opravdavaju, te stoga onemogućavaju postkonfliktni oporavak društva. Zadatak objektivnog suočavanja s prošlošću u cilju osiguravanja bolje zajedničke budućnosti i podržavanja međukulturalnog razumijevanja zahtijeva kritičko razumijevanje kojim se preispituje i istražuje, ali isto tako postavljaju osjetljiva ali ključna pitanja svima onima koji ih okružuju. Takav duh bi se morao stvarati i u školama, ali to je nešto što se rijetko nalazi ovih dana u obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini.

Činjenica da društvo i političari općenito ignoriraju aktivnosti fokusirane na suočavanje s prošlošću i izgradnju mira ima direktan utjecaj na način kako se obrazovni sistem postavlja prema takvim temama. Kao posljedica toga, mladi ljudi su u sve većoj mjeri izloženi reproduciranju mržnje, netolerancije, međuetničkog i međureligijskog straha, segregacije, pa čak i podržavaju generatore sukoba na lokalnom i nacionalnom nivou. Ignoriranje potrebe za otvaranjem osjetljivih i bolnih tema iz nedavne prošlosti i za diskusijom o njima, posebno među mladima i posebno u okviru formalnog obrazovanja, predstavlja zatvaranje vrata za mogućnost ostvarenja pozitivnih društvenih promjena tokom dužeg vremenskog perioda, što je nešto što je više nego potrebno ako želimo napredovati.

Projekt „Obrazovanje za mir“, koji provodi Helsinški odbor za ljudska prava tokom zadnjih godina, ima za cilj vraćanje obrazovne funkcije škola putem saradnje s nastavnicima. To doprinosi izgradnji njihovih kapaciteta u smislu suočavanja s prošlošću i time se nastoji potaći ih da iniciraju kritički dijalog o prošlosti među mladima. Mi smo duboko uvjereni da iskreni nastavnici shvataju važnost takvog dijaloga, ali isto tako i svoje uloge u njemu.

Promjene se moraju desiti na institucionalnom, ličnom i strukturnom nivou. Smatramo da su nastavnici koji su stekli vještine izgradnje mira, međukulturalne saradnje i pomirenja u stanju držati inovativne časove. Oni mogu postati zagovaračima pozitivnih promjena i učiti učenike ključnim vrijednostima za miran suživot u Bosni i Hercegovini na osnovu svog vlastitog primjera. Vjerujemo da mladi ljudi koji imaju priliku učiti o prošlosti na nepristran način, shvatiti i kontekstualizirati činjenice o obrascima i politikama zločina koji su počinjeni imaju šansu da razviju kritičko razmišljanje. To ne ugrožava njihove identitete, već dovodi do dijaloga, saradnje, poštovanja i razumijevanja. Smatramo da će škole koje primjenjuju metode izgradnje mira, pomirenja i međukulturalnog razumijevanja postati bolja mjesta za učenje i druženje. Tokom vremena će postati ono što su trebale biti od samog početka, naime obrazovne institucije koje obrazuju mlade kako bi postali svjesni i sposobni pojedinci. Ovi pojedinci će oblikovati ovu zemlju u budućnosti i učiniti je ugodnim mjestom za život za sve njene građane.

Aleksandra Letić je programska menadžerica Helsinškog komiteta za ljudska prava. Bavi se procesima suočavanja s prošlošću u Bosni i Hercegovini i zemljama bivše Jugoslavije već više od deset godina. Bila je članica stručne radne grupe Vijeća ministara Bosne i Hercegovine koja je imala zadatak izraditi Strategiju tranzicijske pravde Bosne i Hercegovine. Redovno se bavi programima obrazovanja mladih kojima se povezuju formalni i neformalni obrazovni procesi.