U novembru 1992. poginuo mi je otac. Imala sam  četiri godine i kao svaka kćer, svog oca sam obožavala. Bio je učesnik građanskog rata koji se desio na našim prostorima i borio se sa uvjerenjem da spašava svoju zemlju, svoj narod, svoju djecu. Sjećam se dana, kada su mami javili da je podlegao od rana zadobijenih od dum-dum metka koji je zabranjen prema Haškoj konvenciji još 1899. godine. Svi znamo da su se u ovom ratu radile stvari koje su bile nečovječne sa sve tri strane i svi smo doživjeli neku ličnu tragediju, bilo da je to bio gubitak člana porodice, gubitak imovine, mjesta boravka ili da je to bio samo strah za preživljavanjem, zato o svemu tome neću da pišem. Umjesto toga, pisaću o tome kako sam ja sazrijevala i formirala svoje stavove i na koji način sam došla do onoga što mislim danas.

Tog novembra, sedmog čini mi se, bila sam ponosna što je moj otac poginuo za Republiku Srpsku, za svoju zemlju i svoj narod i zato što je postao junak. Srećna sam saopštila svojim drugaricama ispred zgrade da je tata poginuo. Učili su nas da je tako ispravno. Meni niko nije objasnio da to što mi je otac poginuo za svoj narod, zapravo, znači da ga više nema za nas, njegovu ženu i djecu. Tokom odrastanja shvatila sam da se tata neće vratiti, da ga nismo ostavili u Vogošći 1995. s potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, da je on, zapravo, nestao 1992. godine. Tada sam prvi put osjetila stid, jer sam se radovala očevoj smrti.

Odselili smo u Višegrad i tu smo gradili, kao raseljena lica, život bez njega. Kategorisana kao član porodice poginulog borca, izbjeglo i raseljeno lice, odrastala sam sa svojim drugarima Srbima i gajila, predano, ozbiljnu mržnju prema Bošnjacima, jer su mi uzeli oca. Odlasci u Sarajevo su mi bili strašni, plašila sam se da me neko ne povrijedi, plašila sam se da kažem da sam Srpkinja i po „faci“ prepoznavala Bošnjake. Nisam mogla da zagrlim naše prijeratne prve komšije koji su bili dobri ljudi i sa čijom sam kćerkom odrastala, jer pripadaju drugoj vjeri i naciji, pogrešnima prema mome mišljenju. Kako je vrijeme prolazilo moje predrasude prema ljudima druge nacije su se slagale jedna na drugu. Osuđvala sam one koji su ulazili u veze, sklapali poslove, družili se s Bošnjacima. Smatrala sam ih izdajnicima svoga naroda i pitala se zašto to rade. Njima se ne može vjerovati.

Tokom studiranja na Palama, naslušala sam se priča o velikim Srbima, većinom ratnim profiterima, i životima ratne elite koje je dobro iskoristila rat za svoje lične interese. Čudila sam se ljudima kako mogu da se dive nečasnim radnjama, otimanju i bahaćenju takvih ljudi i samo zato što su ti ljudi, NAŠI ljudi. Počela sam da uviđam nemoralne i loše strane našeg naroda i nepravde učinjene mojoj porodici s njihove strane. Poželjela sam da upoznam i Bošnjake, da vidim je li to onako kako sam ja mislila.

2010. godine na Bashment Reggae Festu u Sarajevu upoznajem Mahira, Asju i nekog ćelavog lika koji nas časti pićem, i iako zna da smo Srbi i da dolazimo iz Višegrada, nije ga mnogo bilo briga kako se zovemo, želio je da upozna ljude i da im bude dobar domaćin, pa makar na pola sata. Bilo je to moje prvo opušteno druženje s Bošnjacima, bez straha. Međutim, dio mene je i dalje gajio ona uvjerenja koja sam formirala u djetinjstvu i ranoj adolescenciji. Počela sam da volim Sarajevo zahvaljujući maminim pričama i uspomenama iz perioda kada je išla u srednju školu, počela sam da istražujem i tražim to njeno Sarajevo i našla sam ga. Išla sam na dobre svirke, dobre žurke i upoznavala dobre ljude. I mržnja je polako nestajala i moje predrasude su se rastapale, nekako više nisam ni razmišljala o svemu tome, jer sam živjela svoj život i bila srećna što sam upoznala nove, dobre ljude.

Sjećam se i dana kada sam počela da mrzim svoj narod. Godine 2018. radila sam četiri posla da bih mogla da zaradim dovoljno za samostalan život jedne tridesetogodišnjakinje i već sam prošla otkaz u državnoj firmi, rad za privatnika koji nema obzira i neredovno plaća, umorna i iscrpljena od svega, počinjem da mrzim svoj narod. Mrzim političare, mrzim njihovu djecu, mrzim ohole izrabljivače, ljude koji iskorištavaju narod, mrzim one s povlasticama i one stranački opredijeljene. Krivim njih za to što je moj otac izgubio život za ovu državu, što mu se djeca sama snalaze i što malo ko ima obzira prema njima. Radim za šankom i slušam kako ne treba da volim Sarajevo i kako treba da se pazim kada tamo idem. Pokušavam da objasnim da meni Sarajevo ništa loše nije uradilo, da ja volim taj grad, da su mi lijepe ulice, da mi odgovora mentalitet, i sama sam iz okoline Sarajeva. „Da, nisu ti ništa uradili, ali nemoj da završiš s nekim njihovim, nađi nekog našeg.“  Nisam ga ni tražila, ni njihovog ni našeg, ali sam pomislila kako su naši ljudi skloni tome da opravdavaju i najgore postupke nekome, samo zato što je njihov. Nek’ nas i muči i cijedi i tjera mlade iz zemlje i nek’ nam državu u crno zavije i nek’ nas ubija u pojam, jer više nema u šta, ali NAŠ JE! Samo nek’ je naš! Ljuta i ogorčena odlazim u Sarajevo u posjetu prijateljima i kako to obično i bude izlazimo van.

„Zdravo, ja sam Nevena“, pružam ruku čovjeku koji sjedi za stolom i s kojim se poznaju moje drugarice.

„Zdravo, ja sam ratni vojni invalid“.

„Drago mi je, gospodine, ja sam dijete palog borca, eto upoznali smo se kroz ličnu tragediju. Možda sada možeš da kažeš i ime“.

Ime nije rekao ili možda i jeste, ne sjećam se, ali znam da sam već u sljedećem trenutku zamolila prijateljice da odemo odatle i vratimo se u kafić u kome rade naši prijatelji. To veče sam zacijelila. Ispričala sam trojici Bošnjaka čitavu svoju životnu istoriju, od prvog metka koji sam čula, svijetlećih metaka koje sam gledala s mamom s balkona kao vatromet, bliskih susreta sa smrću, izbjeglištva, Breze, Vareša, Vogošće, Višegrada i sve sam to iskarikirala, da sam na kraju shvatila da me ne slušaju samo njih trojica već svi ljudi u kafani i da svi umiru od smijeha. Ljudi su me samo pitali odakle sam, ja sam im rekla sve. I bilo je dobro, užasno oslobađajuće. Shvatila sam da u prošlosti žive oni koji biraju da žive u njoj, da se samosažaljevaju i okrivljuju druge, sjede za šankom i govore: „ Ne znaš ti kako je bilo meni.“  I sama sam bila takva, puna ogorčenosti i iz mene je isijavala mržnja, nije bitno prema kome. Ispred mene su sjedili mladi, neopterećeni ljudi koji imaju ozbiljne namjere da žive, a ne da životare i čiji je život mnogo kvalitetniji, na žalost, nego život čovjeka koji se predstavlja kao ratni vojni invalid. Od tada se više ne predstavljam kao dijete poginulog borca. Pomenem ako me neko pita, ali ne doživljavam to kao nešto što treba da me obilježi. Rat je završen. Niko od nas lično ga nije izazvao, malo ko ga je stvarno i želio, možda samo oni koji su naslijedili nečiju mržnju ili gajili sopstvenu. To je sve bila stvar politike i ljudi su pretrpjeli gubitke sa svih strana. Zlodjela i zločine nikome ne treba opraštati.

Danas ne mrzim nikoga. Volim dobre ljude i zaista me ne interesuje kojoj naciji neko pripada. Trudim se da budem patriota. Poštujem tuđe i volim svoje i ne želim da se bavim nečim što je 25 godina iza mene. Istoriju svog narada poznajem, svoje porijeklo poznajem i poštujem, ali ne želim da me bilo šta ograničava. Ja sam stanovnik ove planete i želim da živim svoj život u miru.

Nevena Lalić rođena je u Sarajevu  1988. godine.  Svoje srećno i nesrećno djetinjstvo i mladost proživjela je i proživljava  širom Bosne i Hercegovine, a najduži period života provela je u Višegradu. Danas živi u Gradišci, gradu na Savi, gdje radi  kao profesor psihologije u JU Gimnaziji Gradiška.